Možete li pojasniti otkad u crkvama postoje tabernakuli, mjesta gdje se pohranjuju posvećene hostije? I kako uopće iznutra izgledaju tabernakuli s obzirom na to da su nam kao vjernicima udaljeni pa ne možemo vidjeti unutra?
Vjerna čitateljica
Svetohraništu (tabernakulu), kako piše naš liturgičar i biskup dr. Ivan Šaško, »trebalo je dobrih petnaest stoljeća da dođe i da postane sastavnim dijelom glavnoga oltara«, a prema njegovim je riječima očito da je »čuvanje euharistije u prvim stoljećima – najprije u privatnim kućama, a nakon toga i u crkvama, na odvojenim i sigurnim mjestima – dovelo (opravdano) do klanjanja i štovanja toga sakramentalnoga znaka stvarne Kristove prisutnosti«.
Već se oko 215. godine u tekstu »Apostolske predaje« govori o stavu klanjanja unutar kućnih zidova. U tekstu piše da »euharistiju valja čuvati razborito«, a tijekom gotovo cijeloga prvoga tisućljeća svećenici i monasi na duga su putovanja sa sobom nosili euharistijski kruh, koji su čuvali u vrećici oko vrata kao »viaticum«, to jest kao duhovnu okrjepu i potporu za putovanje, ali i za eventualnu posljednju pričest pred smrtnom opasnošću koja je tada bila prilično česta.
Kako svetohranište mora izgledati?
Od 11. stoljeća – zbog sigurnosti – pojavila se praksa čuvanja euharistije u jednoj kutiji, koja je često bila na oltaru. Prema mons. Šašku zvala se »propiciatorij«, što je bio naziv zlatnoga pokrivala »Kovčega saveza koji je čuvao ploče Zakona u jeruzalemskom hramu«, a »ime tabernakul također ima svoje podrijetlo u povezanosti s Kovčegom saveza«, pri čemu se pojam »tabernaculum«, što znači šator, u prvo vrijeme odnosi »na dragocjen veo koji je obično pokrivao kovčeg, kutiju ili ciborij u obliku šatora«. Kasnije se taj veo preoblikovao u »konopej« (što je samo grčki naziv za veo), ali tabernakul do 16. stoljeća nije bio na oltaru, nego je mjesto euharistijskoga čuvanja bilo drugdje: »u spremištima u obliku goluba koji su obješeni iznad ili pokraj oltara (tzv. kolumbariji) ili pak u tabernakulima u zidu obično smještenima na zid prezbiterija na lijevoj strani (gledajući prema oltaru), a u sjevernoj su Europi između 14. i 18. stoljeća niknuli, nastavlja mons. Šaško, »umjetnički tornjevi pokraj oltara, radi čuvanja euharistijskoga kruha«. Prateći taj povijesni i teološki razvoj, mons. Šaško ističe da se oltaru mora vratiti njegova izvorna vrijednost i identitet, a Opća uredba Rimskoga misala koju citira navodi: »U svakoj crkvi, prema zakonitim mjesnim običajima, neka se Presveti sakrament čuva u svetohraništu u nadasve dostojnu, časnu, vidljivu, urešenu i za molitvu prikladnu dijelu crkve« (OURM, br. 314), kao što prikladno urešen mora biti i sam tabernakul.
Nismo pronašli da postoji određen propis kako mora izgledati iznutra, ali OURM ističe da svetohranište u crkvi treba biti samo jedno, »nepomično, izrađeno od čvrste, nepovredive i neprozirne tvari te zaključano na način da se što je moguće više otkloni mogućnost obeščašćenja« (OURM, br. 314), kao i da je prikladno da »na oltaru na kojem se slavi misa ne bude svetohranište, u kojem se čuva presveta euharistija« (OURM, br. 315), o čemu govori i Zakonik kanonskoga prava (kann. 934-944).
