Prema pripovijedanju Prve knjige o Kraljevima, Izebela, žena kralja Ahaba, poručuje proroku Iliji da će ga ubiti te ovaj, uplašen, odlazi kako bi spasio svoj život. Stiže najprije u Beer Šebu, grad u Judeji, zapravo oazu u pustinji Negeb. Ondje otpušta slugu i odlazi dan hoda u pustinju, gdje sjede pod žuku i zaželi umrijeti. Njegove riječi otkrivaju umor nakon duge borbe za pravu vjeru.
Tekst podsjeća na težinu zadaće što je osjeća i Mojsije kad narod mrmlja u pustinji protiv Boga. Mojsije tada kaže: »Ja sâm ne mogu nositi sav ovaj narod. Preteško je to za me. Ako ćeš ovako sa mnom postupati, radije me ubij.« Ilija izjavljuje da nije bolji od otaca svojih, pa time možda i implicitno upućuje na Mojsija. Nakon toga Ilija usne. Uto mu pristupi anđeo te ga poziva da jede, a Ilija ugleda kraj uzglavlja pečeni kruh i vrč vode. Najeo se pa opet legao, no anđeo mu se ponovno javlja s uputom da jede, kako bi se okrijepio jer je pred njim dalek put. Do toga trenutka ništa nije bilo rečeno o nekom daljnjem putovanju Ilijinu. On je ondje htio završiti, ne samo put, nego i život. To viđenje anđela zapravo je bila dodjela nove zadaće proroku. On mora na put. Kruh i voda znak su Božje brige za njega, to je Božja okrjepa na ostvarenju poslanja. Ilija stoga ponovno ustaje i jede i pije te »okrijepljen tom hranom« prolazi »četrdeset dana i četrdeset noći« kroz pustinju do Horeba. To podsjeća na četrdeset godina koliko je narod putovao kroz pustinju, ali i na četrdeset dana i noći koliko je Mojsije proveo na Sinaju. Doista, Horeb je samo drugo ime za brdo Sinaj. To je »Božja gora«. Budući da je njegova zadaća spasiti Savez i ponovno uspostaviti čistoću vjere u Izraelu, Ilija će otići na mjesto gdje se pravi Bog objavio i gdje je Savez i bio sklopljen. Na taj je način Ilijina uloga izravno spojena s onom Mojsijevom. Na Horebu on će susresti Boga, a Gospodin će Iliju ohrabriti i navijestiti svoju konačnu pobjedu nad štovateljima krivoga Boga.
Evanđeoski odlomak donosi Isusov govor u Kafarnaumu, nakon što je čudesno nahranio pet tisuća ljudi i hodao po moru.
On tada izgovara i riječi: »Ja sam kruh života.« Židovi mrmljaju protiv njega jer je to rekao, podsjetivši izrazom »ja jesam« na Božje ime objavljeno Mojsiju. Njihovo mrmljanje također podsjeća na mrmljanje naroda u pustinji. Isus ih stoga i opominje da ne mrmljaju. Njegov govor o Otcu koji ga je poslao razvija stalnu temu Ivanova evanđelja. Isus je jedini put k Otcu, ali i pristupanje Isusu događa se samo Otčevom odlukom. Samo koji je »kod Boga« vidio je Otca, a od proslova Evanđelja znamo da je to Isus: »Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani.« Zato Isus još jednom ponavlja: »Ja sam kruh života.« On prihvaća primjedbu Židova s početka rasprave: »Očevi vaši jedoše u pustinji manu«, ali i dodaje da su svi pomrli. U tome je bitna razlika između mane i »kruha života«. Blagovanje kruha živoga vodi u život vječni. U ovom trenutku Isusov govor postaje otvoreno euharistijski: »Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.« Mnogi rukopisi ovdje pojašnjavaju: »tijelo moje ‘predano’ za život svijeta.« No bez toga dodatka izričaj je na osobit način zgusnut te iznimno podsjeća na riječi apostola Pavla: »Ovo je tijelo moje – za vas.« Sâm Ivan ne donosi riječi ustanovljenja euharistije na posljednjoj večeri, no ovdje razvija teologiju Isusova predanja za život svijeta te darovanja njegova Tijela kao kruha živoga.
Nakon što je potaknuo svoje čitatelje na jedinstvo, budući da ne bi više smjeli živjeti »kao što pogani žive«, »zamračena uma, udaljeni od života Božjega«, nego bi morali živjeti novim životom u Kristu, pisac Poslanice Efežanima poziva ih da ne žaloste Duha Svetoga, Božjega. On je doista jedina sveza jedinstvenoga Tijela Kristova. Sve što šteti jedinstvu, što dovodi do nesloge i razmirica unutar Tijela, Crkve, »žalosti« Duha Svetoga. Njime su vjernici »opečaćeni za Dan otkupljenja«, jer on je »zalog naše baštine: otkupljenja, posvojenja – na hvalu Slave« Božje. Stoga oni koji imaju novi život u Kristu moraju iz svoje sredine odstraniti svaku »gorčinu, i srdžbu, i gnjev, i viku, i hulu sa svom opakošću.« U Poslanici Kološanima takvo će odstranjivanje loših navika biti opisano kao oblačenje novog čovjeka: »Jer svukoste staroga čovjeka s njegovim djelima i obukoste novoga, koji se obnavlja za spoznanje po slici Stvoritelja.« Navući na sebe novoga čovjeka znači biti drugima dobrostiv, milosrdan, opraštati drugima. Uzor i sliku takvoga stajališta vjernik ima u Bogu. Bog je taj koji »u Kristu nama oprosti«. Njegova je dobrohotnost naglašena od samog početka Poslanice, a jednako i njegova milost. Stoga sada sveti pisac poziva svoje čitatelje da budu »nasljedovatelji Božji«, a to mogu biti samo tako da hode u ljubavi. Za tu je ljubav pak uzor Krist koji je »ljubio vas i sebe predao za nas kao prinos i žrtvu Bogu na ugodan miris«. Kristovo darivanje sebe sama za spas drugih treba potaknuti kršćane, koji su tim darivanjem spašeni i otkupljeni, da i same sebe iz ljubavi daruju jedni drugima.
