Na vrhuncu fašnika, maškara il’ karnevala ljudima svašta padne na pamet. Tako i meni na dobrosusjedskim fašničkim krafnama kod Marije i Tonija, dok ih slušam kako žvrgolje s mojom ženicom Jelicom…
– Napekla se moja Marija krafni kao da će cijela brigada doć’! – zagrijava Toni atmosferu. – A nema nikoga, osim vas dvoje, nemaskiranih maškara, ha, ha! Nema više maškarane djece po ulicama, da idu od kuće do kuće… Svi doma na mobitelu čuče!?
– Ne bih rekla, vole se djeca i danas maskirati u junake i princeze – eto moje kraljice Jelice. – Prije bih ja rekla da ih roditelji ne puste, od straha! Ne žele da im djeca na koječija vrata kuckaju… Vjerojatno i s pravom, jer tko zna tko ih otud kroz »špelunku« gleda. Nisu danas više iza svih vrata ovako pitoma društvanca kao što je naše…
– Ma, doći će maškare! Doći će – veselo ih poklapa Marija, ne prestajući skakutati od lonca vrela ulja do ormarića iz kojih izvlači stalno nove i nove delicije za svoje stare susjede – već netko će doći, makar mali Romi, bar oni se ničeg ne plaše, čak ni nemaskirani doći po krafne i eure…
– Već je došla jedna maškara! Došla si ti! – eto mene s onime »svašta« što čovjeku padne na (fašničku) pamet. – Da, što me u čudu gledaš? Nisi ti danas Marija, nego si se »maskirala« u Martu! I to odlično! Ne prestaješ nas dvoriti, ne prestaješ peći te krafne, fritule, što li sve ne! Pa trk skuhat’ kavu za Jelicu, pa izvuć’ dijetalne kikirikije za mene, pa narezat još malo kobase »pod 45 stupnjeva«, pa… Još samo jarebičja jaja nisi popržila! Ne znaš stati, ne znaš sjesti… Smiri se malo, sjedni malo s nama! Znaš, ono kako piše u evanđelju, da je Marija sjela do Isusovih nogu. Nije »tancala« i skakućući mu nanosila plitice i rajngle pune narezaka i pokladnica… Ma, danas ti uopće nisi Marija nego Marta!
– Znaš što? – zastane u hodu i pogleda me s visoka Marija, donoseći novu porciju. – Nisi ni ti baš Isus!
– Pa ti se onda i ne isplati sjesti »uz moje noge«? – nastavih njezinu neizrečenu misao. – Jer ionako ne ćeš izgubiti »najbolji dio«?
– I ne samo to, nego ćeš mi, sjednem li sad – oslonjena na moja ramena, »opere« me Marija dokraja – za samo tri minute reći ono tvoje poznato: »A kaj, u ovoj kući nema ni gemišta ni ništa?« I da mi to još na fašnik veliš? E, neee, ne ćeš taj film gledati kod nas!
Tako sam na »najluđi dan« i »muški imendan« konačno shvatio tu biblijsku prispodobu o dvije sestre. Ne samo da treba »prepoznati trenutak« i »odabrati ispravno postupanje«, kako o toj prispodobi zbore teološki učeniji od mene; treba prije svega toga – prepoznati gosta!
