Zapanjujuće djeluje spoznaja koliko je u današnjoj Hrvatskoj moguće postupanje i prosuđivanje mimo zdrave pameti i po neujednačenim kriterijima pa to nužno rađa strah da u suvremenom hrvatskom društvu nema u zadovoljavajućoj mjeri ni demokracije, ni pluralnosti, čak ni ravnopravnosti.
Poštujući sve hrvatske pozitivne propise, građani okupljeni u građanske inicijative »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj« od 13. do 27. svibnja pokušavaju stvoriti preduvjete da bi svi hrvatski birači dobili pravo na osobno izjašnjavanje o pitanjima koja su u društvu izazvala velike prijepore. Dakle te građanske inicijative ništa ne prejudiciraju, ništa ne nameću, nikoga ne ugrožavaju, nikoga ni na što ne prisiljavaju, a ipak nailaze na otpor, onemogućavanje ili znatno otežavanje od ljudi na vlasti, dakle od ljudi koji su prvi dužni poštivati hrvatski Ustav i sve hrvatske zakone. Nije sporno da hrvatski građani pojedinačno ili u svojim formalnim ili neformalnim skupinama imaju drugačije mišljenje od onih okupljenih u te aktualne građanske inicijative i nije sporno da takvi građani ne žele dati svoj potpis kao osobnu potvrdu za raspisivanje iniciranih referenduma. Nije sporno ni da političari, bez obzira bili na vlasti ili u opoziciji, odnosno bili ove ili one političke i ideološke opcije, imaju vlastito stajalište o iniciranim referendumima, nije sporno ni da i oni osobno pruže ili uskrate potporu tim inicijativama, ali jest više nego sporno, zapravo je zastrašujuće, što svoje osobno uvjerenje i svoj položaj zlorabe za postupanje kojim žele spriječiti inicirane referendume.
Lokalni političari, koji su bilo uskratili bilo više ili manje onemogućili ili otežali prikupljanje potpisa za tek inicirane referendume, ponašaju se poput feudalaca prema svojim kmetovima.
Takvo ponašanje u bitnoj je suprotnosti s pozivom političara koji imaju smisao samo ako služe svim svojim građanima, općemu ili zajedničkomu dobru. Još gore, takvi političari tim svojim postupcima otvoreno i javno, pred očima cjelokupne javnosti, krše hrvatske zakone, krše ustavna prava hrvatskih građana koji se ne slažu s njihovim političkim ili ideološkim gledištem. U Hrvatskoj je jako dobro zapamćeno takvo ponašanje političara iz vremena komunističkoga poretka u kojem su se mnogi hrvatski građani prepoznavali kao manje vrijedni i u kojem su stvarno bili građani drugoga reda, lišeni brojnih prava ili povlastica koje su uživali politički i ideološki podobni. Poznato je da je u Hrvatskoj demokracija još krhka, još u odrastanju, ali da može biti tako grubo istisnuta i ponižena, i to od političara koji su prvi pozvani štititi i razvijati demokratski poredak, ipak se nije moglo očekivati.
Ako bi se ikako moglo kojega političara opravdati što je on osobno, po svojoj neistesanoj naravi, autoritaran, diktatorski tip, nikako se ne može opravdati što je izostala i institucionalna i medijska i opća javna reakcija na takvo očito gaženje demokracije i pluralnosti u hrvatskom društvu. U hrvatskoj državi postoje institucije koje imaju zadaću braniti ustavnopravni poredak i koje su dužne štititi jednakopravnost svih hrvatskih građana, no one se nisu oglasile. Nije li i funkcija predsjednika države u Hrvatskoj jedna od institucija koje su dužne štititi ustavnopravni poredak i ustavne vrjednote, a ipak se s Pantovčaka o tom eklatantnom kršenju Ustava i zakona nije čulo ni slovo? Mediji se često vole predstavljati kao zaštitnici demokracije, a u ovom slučaju većina njih gromoglasno o tome šuti, poput noja zabija glavu u pijesak. Da je kojim slučajem, a hvala Bogu što nije, takvo nepoštivanje ustavnih i zakonskih prava doživjela građanska inicijativa lijevo orijentiranih građana i da su ti građani naišli na takve zaprjeke, ne bi li se prosvjedi, povici i zgražanja dizali do neba? Ne bi li to odmah znala čitava europska i svjetska javnost? Nije li očito da se i u današnjoj Hrvatskoj tolerira postojanje građana prvoga i drugoga reda?
Da to nije osamljen ili izniman slučaj takvoga ponašanja očitovao je i medijski odnos prema »Hodu za život«, manifestaciji u Zagrebu, Splitu i Rijeci koja je afirmirala život, njegovu neizmjernu vrijednost, promovirala isključivo dobro i pozitivno. Premda »Hod za život« nije bio uperen ni protiv jedne ljudske osobe, premda je obnova vrjednovanja svakoga ljudskoga života u suvremenom hrvatskom društvu elementarna potreba jer stanovništvo izumire, a istodobno preobilno napušta svoju domovinu, mnogim medijima bili su važniji oni koji su se suprotstavili »Hodu za život«. Npr. premda je policija objavila da je u Rijeci u »Hodu za život« sudjelovalo 1500 osoba, a u suprotstavljenom »Hodu za slobodu« 550 osoba, »Novi list« je u izdanju od nedjelje 20. svibnja istaknuo na prvoj stranici samo taj drugi skup, a u tekstu taj je list naveo očitu neistinu objavivši: »Nekoliko tisuća Riječana okupilo se jučer na Hodu za slobodu…« »Slobodna Dalmacija« od nedjelje 20. svibnja obmanula je svoje čitatelje navevši: »U Rijeci je održan protuprosvjed pod nazivom ‘Hod za slobodu’, a tisuće ljudi protivnicima pobačaja poručile su: ‘Čekamo vas u 21. stoljeću!’« Ili »Jutarnji list« od nedjelje 20. svibnja u podnaslovu je naveo: »U Zagrebu 10.000 ljudi, u Rijeci bilo višestruko više protivnika«. Nameće se pitanje misle li urednici tih listova da jedna »njihova« osoba vrijedi barem koliko tri one koje zastupaju drugačija gledišta od njihova? Nije li to još jedan pokazatelj manipulacije, diktature, totalitarističkoga ponašanja manjine prema većini u suvremenom hrvatskom društvu? Ima li u današnjoj Hrvatskoj uopće mjesta za zdrav razum, logiku, poštenje, pluralnost i demokraciju?
