Kada se proglase završni rezultati predsjedničkih izbora, tek tada sve je zapravo gotovo. No već u izbornoj noći nakon »izlaznih anketa« u drugi plan padaju i svi protukandidati, svi izborni programi i sve dotadašnje ankete. Sve oči bivaju uprte u novoizabranoga predsjednika, i kurtoazno, u drugoga kandidata čiji evidentirani gubitak izbora potvrđuje pobjedu njegova suparnika.
U noći sa 12. na 13. siječnja iščezava poput snijega usred južine to da su hrvatski građani nanovo na predsjedničkim izborima (bili) primorani birati »manje zlo«, a znakovita je poruka koju šalju i oni koji iz dubokih moralnih razloga ne pristupaju izborima ili »križaju« listiće, uključujući i one koji su zbog nagomilanih razočaranja sreću odlučili potražiti otišavši iz domovine.
S obzirom na difamaciju pojedinih kandidata u prvom krugu, uključujući i kreiranje raspada iznutra u redovima tzv. desnice, i na kava-kampanju koja je šarala po ljevici s još nejasnom motivacijom, priča se najzad svela na dva slova. Mnogi katolički vjernici, koliko god računali u sučeljavanju uoči drugoga kruga izbora na predvidljive odgovore kad je riječ primjerice o pobačaju, morali su ostati zatečeni čuvši da se kandidat »lijevoga« SDP-a, pravnik po struci, protivio legalizaciji eutanazije, a kandidat »desnoga« HDZ-a i liječnik u tom pitanju izriče stajalište da on slijedi »pravo na izbor svakoga čovjeka«. Takve izjave i ponašanja mnoge su mogli učvrstiti u isticanim stajalištima u javnosti da vladajućima zapravo odgovara pozicija u kojoj jedna osoba iz iste grupacije dominira područjem izvršne i zakonodavne vlasti; da su obojica kandidata, kao i stranke koje ih podupiru, previše slična; a nevjericu izaziva to da su obojica kandidata do drugoga kruga došla s teretom partijskih knjižica…
Do izbora je u raspravama bilo važno isticati kakav je kandidat dosad bio jer biralo se mahom po kriteriju čovjekove prošlosti i retoričke spretnosti u sadašnjosti, a odsad će biti važno kakav će čovjek novoizabrani predsjednik postati i što će od njega na kraju biti. Na neki način riječ je o demokratskom novorođenčetu, novom »izabraniku« hrvatskoga naroda. Taj potencijal novoizabranoga predsjednika, dakle ono što je još neviđeno, hrvatskim građanima paradoksalno postaje jedina nada jer je na mnogo toga u prošlosti i sadašnjosti teško osloniti se. Minimum koji se očekuje od »čeda s Pantovčaka« jest da ne će izdati domovinu i njezine ljude, da ne će osramotiti svoju zastavu, da ne će u skladu sa svojim ipak nemalim ovlastima Hrvatsku prepustiti grabeži iznutra i izvana te da će štititi život od začeća do naravne smrti i neprolazne vrjednote gdje god da se one ugrožavaju – jer bez života i vrjednota nema dugoročno ni društva, ni države, pa ni ustava.
Mnogo je toga tijekom predsjedničke kampanje dužnost objaviti, pogotovo kad je riječ o financiranju. I kandidati zasigurno računaju na sredstva, to jest na donacije. No nije sigurno koliko su svjesni da novoizabrani predsjednik pojedine države baštini i molitvu Crkve. Ta je služba toliko važna da je završila među molitvama obreda Muke Gospodnje, na Veliki petak, kada svećenik zaufano moli: »Svemogući vječni Bože, u tvojoj su ruci srca ljudi i prava naroda. Milostivo pogledaj na one što nama upravljaju: da se tvojim darom po svem svijetu učvrsti blagostanje naroda, siguran mir i sloboda vjere.«
Pred novoizabranim je predsjednikom petogodišnja budućnost u kojoj će zasigurno nastupiti mnogi događaji u kojima će moći potvrditi razlog svojega izabranja. No svaki čovjek zna da je u poslanju koje mu je darovano postojao ključan događaj međaš koji je mogao preusmjeriti osobnu povijest, a u slučaju predsjednika ta se povijest širi na budućnost čitave domovine. Crkva će, dakle vjernici, za novoga predsjednika moliti da barem u tom ključnom izboru koji će se tražiti od njega stane na ispravnu stranu. Kukavičluk je mnogima privlačan, ali od predsjednika se traži više: iznimna hrabrost da posluša glas svoje savjesti, koja je Božje svetište u čovjeku, vođen pritom općim dobrom. Za početak je možda dovoljna hrabrost odlučiti biti – slobodan čovjek.
