Iz Hrvatske se u 2019. godini iselilo 40 148 građana, a doselilo rekordnih 37 726 ljudi, među kojima 27 834 stranaca i 9882 hrvatskih državljana, podatci su Državnoga zavoda za statistiku o odseljenima u inozemstvo i doseljenima iz inozemstva koji su Večernjemu listu bili povod da objavi širu priču. Sugovornica im je bila i 42-godišnja Tanja Vujić, koja se prije pet godina iz Osijeka odselila u Švedsku, u gradić Motalu s oko 30 000 stanovnika. »Ona je anesteziologinja, a posao u struci našla je iz Hrvatske, preko agencije koja je ‘regrutirala’ liječnike za jednu tamošnju bolnicu, specijaliziranu za ortopedske zahvate. Platili su joj učenje jezika i selidbu, našli stan i riješili papirologiju, a ona je zauzvrat trebala raditi tri godine u toj bolnici. Nama težak švedski jezik učila je tek četiri mjeseca prije odlaska.« Novinarima je rekla: »Kada se dođe u Švedsku, prvih šest mjeseci dobiva se početna plaća, nakon čega se dobiva stalni posao i zarada raste. Svake godine pregovara se o povišici plaće. U prosjeku liječnici u Švedskoj zarađuju četiri do pet tisuća eura mjesečno.«
Iako je bila zadovoljna na radnom mjestu, odlučila je prošle godine na nagovor prijatelja upisati i kuharsku školu. »To je bilo u petak, a već sam u ponedjeljak u bolnici rekla da želim ići u školu i dobila sam slobodno od službe, što znači da ne primam plaću, ali mi se posao zadržava, kao i mirovinsko i zdravstveno osiguranje, a može se tražiti i određena naknada.« Pojasnila je da ako komu treba novca dok se školuje, može podići i kredit s minimalnim, gotovo nikakvim kamatama, koji je moguće vraćati do 65. godine. Pojasnila je da se u Švedskoj može upisati drugi fakultet ili srednja škola, nevezano za struku u kojoj tko radi, a da se ne izgubi posao. »Normalno je da je netko tko je, primjerice, bio prije pilot, sada liječnik. Šveđani često mijenjaju zanimanja«, rekla je. Upisala je, tako, kuharsku školu, a onda je doznala da je trudna, prvi put. Do poroda je završila školovanje, a epidemija koronavirusa joj je čak i dobro došla jer je nastavu odrađivala od doma, internetom. Sada je na porodiljnom dopustu, na kojem planira ostati godinu i pol, a posao je i dalje čeka. »Majka može birati koliko želi ostati na porodiljnom, i dogovoriti se na poslu da kasnije radi 10, ili 30, ili 50 posto vremena, koliko može i želi. Ne će ispasti neodgovorna i nelojalna radnica.« Pojasnila je i da zaposlenici koji osjećaju da su na poslu previše pod stresom uvijek mogu smanjiti satnicu. Navela je i da rijetko tko u Švedskoj radi 100 posto radnoga vremena te da se prije čak moglo uzeti slobodno do godinu dana za oporavak od posla ako ga je bilo previše, no doseljenici su se tom olakšicom prekomjerno koristili pa se to ukinulo.
U tom članku koji potpisuje Večernjakov novinarski trojac Dijana Jurasić, Ivica Beti i Suzana Lepan Štefančić upozoreno je da se Slavonija i dalje prazni, a najviše se ljudi doseljava u gradove i općine uz obalu, u Zagreb i nešto u sjeverni dio zemlje. »Odabir odredišta doseljenika upućuje na daljnju polarizaciju Hrvatske na Zagreb, gradove i općine u jadranskim županijama u kojima i domaći i strani doseljenici žele boraviti ili raditi i preostali dio zemlje koji se prazni«, napisali su.
Brojna istraživanja pokazala su da građani, mahom mladi i obrazovani, ne odlaze isključivo zbog toga što doma nemaju posao ili su im plaće premale, nego i zbog frustracija – upozorio je na to Ivica Beti u Večernjem listu. Spomenuo je i istraživanje dr. Tade Jurića s Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta prema kojem nezaposlenost nije osnovni motiv iseljavanja, nego i nemoral političkih elita, korupcija, pravna nesigurnost, nepotizam… »Samo se još čeka da se radna mjesta u javnom sektoru počnu uvrštavati u oporuke, kao leno što se nasljeđuje s koljena na koljeno. Mito je poprimilo mitske razmjere. O tvrdokornoj birokraciji da i ne govorimo. I kako onda da se neki Marcus Kovach, koji čita vijesti iz domovine svojih predaka, poželi doseliti? Hrvatska već godinama ima poseban Ured za dobrodošlicu. Tiskan je i vodič za povratnike na čak 145 stranica (!), u kojem se objašnjava kako se vadi osobna, registrira auto, nostrificiraju diplome… No ni riječi o tome kako se s tom diplomom zaposliti bez stranačke iskaznice ili veze, kako doći na specijalistički pregled ili ubrzati ishođenje dozvola za obnovu didine kuće bez kuverte. Država sa svojim institucijama prvo treba stvoriti povoljnu klimu za povratak iseljenih. Ovako kao da im se šalje poruka da je bolje da ostanu vani kao zdrava grana gospodarstva. Iseljenici, poznato je, godišnje obiteljima u Hrvatsku šalju milijarde eura. Samo 2018. evidentirano je oko 1,7 milijardi eura privatnih doznaka. Kao da im se poručuje nek’ samo šalju novac i ne dolaze. Ima ga ovdje tko potrošiti i podijeliti«, zaključio je Beti.
Jadransko je more veliko, a solane u problemima. Javne nabave za zimsko održavanje cesta ne raspisuju se za proizvođače soli, nego za veletrgovce, tvrde u solani u Stonu, gdje godinama stoje puna skladišta soli čekajući kupce, navodi Stanislav Soldo u Slobodnoj Dalmaciji. Navodi da u solani u Stonu na kupca čeka više od dvije tisuće tona soli. »Istina, radi se o takozvanoj industrijskoj soli koja se upotrebljava za posipanje cesta u zimskim uvjetima, pa iako postoje evidentne potrebe za takvom soli, nitko je ne želi otkupiti. Javna poduzeća koja se bave održavanjem cesta godišnje prospu gotovo trideset tisuća tona uvozne soli po državnim, županijskim i lokalnim prometnicama, dok sol proizvedena u Hrvatskoj čeka bolja vremena. Takva sol se uvozi iz Alžira i Maroka po sličnom modelu kao i kod uvoza poljoprivrednih proizvoda koje Hrvatska ima, jabuka, krumpira, grožđa, mandarina. Svake jeseni javna poduzeća koja se bave održavanjem cesta raspisuju natječaje za javne nabave na kojima se traže tisuće i tisuće tona soli. Za sve su propisani precizni uvjeti od količine pa do granulacije zrna soli uglavnom od četiri milimetra, u što se, primjerice, stonska solana nikako ne može uklopiti. Prije svega nema tolike količine soli, no, nažalost, s tim što ima ne može konkurirati na natječaju. ‘Te javne nabave ne raspisuju se za proizvođače soli, već za veletrgovce’, ističe vlasnik solane u Stonu Sveto Pejić, koji naglašava da je potpuno svjestan da proizvodnja iz tri hrvatske solane nije samodostatna za posipanje po cestama, ali nešto se mora učiniti po tom pitanju jer su u ovako uređenom sustavu javne nabave hrvatske solane dovedene u pat-poziciju.
Tri hrvatske solane, Ston, Nin i Pag zajedno proizvedu godišnje petnaest do dvadeset tisuća tona soli, a hrvatske su potrebe za soli 60 tisuća tona samo za prehranu. Ukupna hrvatska potreba za soli, uključujući industriju, proizvodnju kozmetike i posipanje cesta iznosi od 120 do 200 tisuća tona soli. Od 2014. godine stonska solana ne proizvodi industrijsku sol jer nema isplativosti. Ove je godine u skladište stavljeno samo 80 tona. ‘Ne možemo se javiti na natječaj, primjerice, Hrvatskih cesta, koje traže dvadeset tisuća tona soli za posipanje cesta. Mi jednostavno u ovim okolnostima ne ispunjavamo te uvjete. Da bismo mogli opskrbljivati ceste, morali bismo biti ne proizvođači, nego trgovci solju, a za to nemamo infrastrukturu, primjerice velika skladišta i kamione za dostavu’, pojašnjava Pejić.
Postavlja se pitanje kako domaće solane spasiti od propadanja u ovakvim, za njih nepovoljnim poslovnim uvjetima. Dakle da i oni, premda relativno mali proizvođači, opstanu. ‘Naručitelji javne nabave soli za posipanje cesta trebali bi u svojim natječajima navesti da je trgovac koji se javlja za opskrbu 30 tisuća tona soli dužan otkupiti viškove soli iz naših skladišta u Stonu, gdje leži dvije tisuće tona soli. To je kap u moru, a nama je spas’«, rekao je Pejić za Slobodnu Dalmaciju.
