Već mjesecima traje pandemija koronavirusa, službene preporuke podložne su tjednim izmjenama; što je bilo utuživo prije tri mjeseca, to je danas dopušteno; preventivne su mjere nešto između čekića i plesa; naslovnice s promjenljivim brojkama nalikuju velikim zaslonima na burzovnim portalima; prijetnja zdravlju postala je, razumljivo, zajednička tema, a umjesto o vremenu, razgovara se o virusu… No ono čega gotovo da i nema u javnosti jesu znanstvene rasprave, polemike, pa i argumentirani sukobi stručnjaka o stvarnim rizicima, o (ne)potrebnoj represiji, o prirodi bolesti, o dinamici i dosezima širenja zaraze, o broju (budućih) žrtava gospodarskoga sloma…
I u Hrvatskoj je uočljivo da je javni, medijski i institucijski prostor rezerviran samo za jedan smjer razmišljanja, etiketa relevantne izjave namijenjena je onima koji »pušu u isti rog«, nema znanstvenih ili stručnih sučeljavanja, nema akademske opozicije, a eventualno se skretanje s puta ili ignorira ili označava heretičnim. Televizijskim rječnikom, »otvoreno« je postalo »zatvoreno« za one koji misle drukčije. Znanost je, i u hrvatskom društvu, prestala biti arena protuargumenata, suprotstavljenih teza, tvrdnja ili dokaza.
Nakon hermetičnoga susreta hrvatskoga premijera s predstavnicima medijskih kuća, nedavno je osnovan i Znanstveni savjet za borbu protiv pandemije. U tom se savjetodavnom tijelu pojavljuju poznata imena koja već mjesecima na sličan način tumače profil pandemije i akcije javnozdravstvene politike. To jednostavno znači da nije vjerojatno očekivati nove, drukčije poglede ili prijedloge. Od vremena nultoga pacijenta u hrvatskoj se javnosti izmjenjuje tek nekolicina službenika, pet do šest dežurnih stručnjaka i tri člana znanstvene dijaspore. U interesu cjelovitoga uvida u neki problem, uvijek je razumno okupiti širi spektar ljudi i ideja, kako bi se brušenjem argumenata dobila jasnija slika, više opcija i pošteniji pristup.
Zanimljiva su pojava u Hrvatskoj povremeni istupi predsjednika države, koji se svojim izjavama opire službenoj javnozdravstvenoj politici i upozorava na informacijsko jednoumlje. Dok rijetki disidenti u Hrvatskoj izjednačavaju koronavirusnu bolest s običnom gripom, predsjednik ju tumači pojmom karijesa, a svakodnevna izvješća stožera civilne zaštite uspoređuje sa športskom prognozom. Takva je mjera ironije, upućena s adrese službene institucije, dobrodošao prigovor dvorskoj znanosti. Takvim propitivanjem stvarnosti predsjednik države otvara prostor u kojem je moguće restaurirati znanost kao forum ideja i kritika. Moguće je da su izjave predsjednika države iskaz njegove političke opozicije, ali svakako otkrivaju da njegov krug savjetnika ima drukčija stručna stajališta o pandemiji.
Zahvaljujući tomu tinjajućemu sukobu znanstvena arena u Hrvatskoj može preživjeti, a bilo bi korisno i poželjno da savjetnici dvaju tabora predstave svoje poglede u debatnom klubu. Sve do danas nije poznat slučaj u kojem su za isti stol sjeli stručnjaci suprotstavljenih stajališta. Sličan zaštitni učinak imaju poruke američkoga predsjednika koji svojim »tweetovima« kritizira medicinsko-znanstveni establišment. I u Sjedinjenim Državama znanost se koristi u sukobu političkih opcija, stoga je viralnim postao predsjednikov uzvik kojim želi umiriti opsesiju testiranjem – »no test, no virus!« (»bez testiranja, nema virusa!«). To zasigurno nije privatna želja, nego se radi o procjeni njegovih savjetnika, koji imaju drukčije mišljenje od znanstvenika demokratske frakcije.
Zanimljivo, hrvatski je predsjednik, na sličan način, izjavio: »Kad prestanemo pričati o koroni, ona će nestati.« Iako stajališta političara treba pažljivije tumačiti, njihove izjave mogu biti motivirajuće i ohrabrujuće. Slučaj oko pandemije koronavirusa vrsta je intelektualnoga poraza, jer političari spašavaju temeljni sadržaj znanosti – propitivanje i sučeljavanje tezama i argumentima. Znanost ne bi trebala biti utvrda jednoumlja, nego upravo terapija protiv nametanja službenih istina.
U hrvatskom javnom prostoru procjene aktualnih zbivanja ograničene su na stajališta suradljivih znanstvenika. Za njih je osiguran teren i razglas, pa čak su i skrojeni natječaji. Oni nisu nužno plaćenici, nego se ideološki, politički i stručno preklapaju s projekcijama glavne struje koja upravlja širenjem zaraze. Opasnost je u tome što svako misaono ograničenje oduzima cjelovitost pristupa i razumijevanja stvarnosti. Opasnost je također to što se takav presedan jednostranosti može legalizirati kao recept za rješavanje drugih nadolazećih (globalnih) problema.
