Kad mediji, koji se smatraju ozbiljnima, pišu kako se u hrvatskim gradovima »odvija Advent«, jasno je da je nastupilo razdoblje u kojem je nagovještaj spasenja, koji je kroz čitavu ljudsku povijest hrabrio, davao utjehu i nadu, promijenio smisao. Čovječanstvo se i nadalje nada izbavljenju, ali utjeha se sve više traži u ovozemnom. Uistinu, dualizam vrijednosti, duhovna utjeha i mir na jednoj i materijalna postignuća na drugoj strani, postoji otkad je svijeta i vijeka. Ljudi su svoje ovozemaljske ambicije, pa i one najjednostavnije, poput želje »da bi nam polje rodilo… da bi nam svi zdravi bili…«, pokušavali uskladiti s univerzalnom spasenjskom porukom.
U različitim razdobljima povijesti nada u spasenje jasno se odražavala u društvenim odnosima, ona im je davala smisao ili ukazivala na njihov besmisao. Danas se ona, više negoli ikada prije, svodi na njihov ukras.
Čovječanstvo je stalno u iščekivanju. Čekaju se bolja vremena, čeka se napredak u karijeri, rješenje egzistencijalnih problema, čeka se sreća i blagostanje. U žudnji za apsolutnim osjećajem sreće, ljudi pronalaze uvijek nove načine upravljanja svojim životima i utjecanja na okolnosti. Ljudi jednostavno žele u raj. Umjetnost, gospodarstvo, mediji, nastoje pronaći model raja na zemlji, ili barem njegova privida, i ponuditi ga konzumentima. Što sve nije proglašavano rajem na zemlji, od rajskih plaža, rajskih dolina, rajskoga ovoga, rajskoga onoga. Ma koliko ljudi vjerovali u vječni život, u kraljevstvo Božje, ne odustaju od ideje da njegovu imitaciju izgrade ovdje i sada. Zapravo, od trenutka kad su Adam i Eva prognani iz Edenskoga vrta, ljudi se na sve moguće načine pokušavaju vratiti onamo. Pri tome ne biraju metode ni sredstva. A često i zaboravljaju razlog zbog kojega su prognani.
Došašće je vrijeme radosnoga iščekivanja. Tako kaže crkveni nauk. To isto tvrde i marketinške agencije. Ali ne misle isto, posebice kad je riječ o smislu došašća. Smisao mu je u tome da predstavlja iščekivanje i pripravu. A svaka priprava podrazumijeva i preispitivanje. No ma koliko se čovječanstvo trudilo shvatiti smisao svoga postojanja, pa onda i smisao čekanja, konačni odgovor ili je pretežak, predalek, ili izaziva strah od nepoznatoga. Jer konačni dolazak Spasitelja, prema evanđelju, označit će kraj ovoga svijeta. A ljudi su navikli na ovaj svijet, samo njega poznaju, s njim su povezane sve njihove svakodnevne brige i radosti, i teško pristaju na pomisao da će nestati ma koliko lijepo bilo ono što ih čeka nakon toga.
Kad su autori pjesama na Splitskom festivalu početkom osamdesetih doživjeli veliki uspjeh s fenomenalnom »Nadalinom« u izvedbi Olivera Dragojevića i Borisa Dvornika, pokušali su ponoviti uspjeh pjesmom »Mille non piu mille«, prokušanom kombinacijom pripovijedanja i pjevanja opisati scenu iz svakodnevnoga života. Dvornik je sa svojim sinovima ispričao svima razumljivu priču o starcu koji najavljuje sudnji dan, u skladu s još donedavno raširenom zabludom da svijet ne će dočekati kraj drugoga tisućljeća. »Ijadu ši, ma još ijadu no!« (tisuću da, ali još tisuću ne), grmio je Dvornik poput mnogih koji su, zavedeni nekim proizvoljnim proročanstvom, bili uvjereni da će Isus ponovno doći prije isteka roka od dvije tisuće godina od svoga prvoga dolaska.
Ta priča dobro opisuje stanje ljudskoga duha kad je riječ o odnosu između ovoga života i vječnosti, sa svime što je s njome povezano. Ljudi čeznu za izbavljenjem, neprestano kucaju na nebeska vrata, ali mogućnost ostvarenja te čežnje istodobno izaziva strah. Apokaliptične slike iz Ivanova evanđelja o novom nebu i novoj zemlji, dok sve što je dosad bilo poznato nestaje, zastrašujuće su upravo zbog toga što predstavljaju radikalni preokret, gubitak okolnosti u kojima su se ljudi navikli živjeti. Iz toga straha nastala je i predodžba o apokalipsi kao kaosu, rušenju i katastrofi. Apokalipsa kao izbavljenje tako se pretvara u predodžbu nalik paklu.
Mnogi razumiju koncept beskonačnosti vremena i prostora, ali je većini teško to zamisliti kao stvarnost, u praktičnoj primjeni. Kako je moguće da negdje ne postoji kraj svega, točka nakon koje nema ničega? Ljudski, ovozemaljski život ograničen je, vremenski i prostorno. I stoga ljudski koncepti nisu u stanju uzeti u obzir ideju vječnosti. Zar čovjekovi životni ciljevi, poput blagostanja, zdravlja, obitelji, sva ona čuda tehnike, nisu zamišljeni kao težnja za savršenstvom? Ipak, svi imaju rok trajanja. No u čovjekovim snovima nema mjesta za smrt, nema ideje svršetka, kao da izbjegava pomisao da je ovozemni život samo tren u beskraju vječnosti.
Povijest ljudskoga roda povijest je čekanja. Čekaju se bolja vremena, čeka se Spasitelj, ljudi čekaju nekoga tko će ih riješiti njihovih briga i čekaju stanje u kojem će biti oslobođeni svih tegoba, baš kao u Edenskom vrtu. Kršćanski nauk kaže da je Spasitelj došao, da je, prema ljudskim mjerilima, ispunio svoju ulogu, jer je čovjeka oslobodio straha od smrti. Advent ili došašće priprava je za Božić, za proslavu Kristova rođenja, i ujedno podsjeća na njegov ponovni dolazak na kraju vremena. To je jedini smisao došašća. To znači, oni koji stvarno slave došašće, vjeruju da je Krist otkupio čovječanstvo. I da će ponovno doći i to će biti kraj svijeta kakav je ljudima sada poznat. Iz perspektive vjernika, bilo bi nerazumno zanemariti pripravu i ponašati se kao da će ovaj život i svijet trajati beskonačno.
Doista, vjera u život vječni olakšava svakodnevne brige, ali strah je i dalje važan dio ljudske svijesti. I vjernici umiru s pouzdanjem u vječni život, poneki čak s radošću, ali pomisao na smrt nije ugodan osjećaj. Koliko bi ljudi dragovoljno pristalo na smak svijeta? Ljudi su ovisni o ovozemnim slastima i radostima, materijalnim i duhovnim. Pa i mnogi bi vjernici, kad bi bili upitani što misle o ideji sudnjega dana, zasigurno rekli: Neka još malo pričeka.
Očito je strah od nepoznatoga doveo do političkih i gospodarskih koncepata u kojima se nude alternative raju koje bi bile nadohvat ruke. Nada se nije izgubila. Mimo folklornih običaja i trgovačkih poslova koji se njome služe, ljudi uvijek iznova pokušavaju sami prokrčiti put do spasenja. Bilo u uvjerenju da idu Božjim stopama ili pak pokušavajući sebe staviti na mjesto Boga i određivati razliku između dobra i zla.
Iz Staroga zavjeta poznata je priča o ljudima koji su htjeli biti poput Boga pa su naumili napraviti babilonsku kulu, visoku do neba. Povijest je uostalom prepuna primjera u kojima su ljudi pokušavali upravljati sudbinom čovječanstva, sve do te mjere da su obećavali raj. U povijesti politike nižu se procesi uvođenja reda, sklada, koncepti ostvarenja blagostanja i mira. Među njima ima onih koji uzimaju u obzir ljudsku ograničenost i svijet, pa prema tome i politiku vide samo kao razdoblje u beskraju Božjega nauma. Drugi pak smatraju da su ljudi sami u stanju sebi osigurati raj, beskonačnu budućnost lišenu briga i tegoba.
Nisu samo graditelji kule babilonske bili uvjereni u beskonačne mogućnosti ljudskoga uma i tijela. Brojni osvajači nisu vodili vojske samo iz puke potrebe ili pak obijesti, mnogi od njih smatrali su da svijetu mogu nametnuti oblik političke organizacije koji će sve ljude učiniti zadovoljnima i sretnima. Totalitarne ideologije modernoga doba upravo su primjer za pokušaje ostvarenja spasenjskoga nauma, ali samo s ograničenim brojem ljudi i bez Boga. Ideolozi fašizma mislili su da odabrani ljudi, s najvećim sposobnostima, mogu izgraditi društvo blagostanja, a da sve ostale treba eliminirati, a komunisti su smatrali da svakoga tko se na bilo koji način izdvaja od ostalih treba skratiti za glavu. Doista, početne zamisli bile su im u duhu općega blagostanja, neka vrsta pripreme za raj, ali su njima samo popločali put u pakao, pohod bez poštivanja Boga i čovjeka.
Demokratske političke ideje nastale su na zasadima zapadne, kršćanske civilizacije i najveća im je vrijednost ta što ne posežu za konačnim rješenjima nego polaze od toga da su ljudske spoznajne i kreativne mogućnosti ograničene. Bilo da je riječ o ideji liberalizma, koja osobnu slobodu smatra temeljnim preduvjetom blagostanja, ili socijalne demokracije, koja naglasak stavlja na socijalna prava, ili pak kršćanske demokracije, koja podsjeća na čovjeka kao središte stvaranja i u njemu vidi sliku i priliku Božju, sve one inzistiraju na vrijednostima poput snošljivosti, dijaloga, pravičnosti ili solidarnosti. Zapravo, moderno društvo izgradilo je mehanizme društvenih odnosa u kojim se poštuju ljudska prava, ljudima se omogućuje da razviju svoje kreativne sposobnosti i istodobno se sprječava da zablude prerastu u ideje vodilje.
U novije vrijeme javlja se nova ideologija. Načelo učinkovitosti, nastalo iz potrebe optimalnoga korištenja ljudskih i tehnoloških potencijala u svrhu zadovoljavanja ljudskih potreba, sve se više nameće kao univerzalna vrijednost i mjerilo ne samo uspješnosti društva nego i njegove opće vrijednosti. Učinkovitost kao mjerilo, koliko god bila potrebna u gospodarskom kontekstu, kad počne zauzimati prostor u oblikovanju političkih odluka, u kulturi, umjetnosti, u međuljudskoj komunikaciji, počinje poprimati totalitarni karakter. Jer učinkovitost ne da mjesta kreativnosti, snošljivosti, premišljanju i dvojbama, svemu onome što odlikuje ljudski rod. Učinkovitost je tehnički pojam, ona čak ne postavlja pitanja o smislu, ni o ljudskoj ograničenosti, kao ni o vječnosti. Ona postoji u ovom trenutku, sebi podređuje sve i ne podnosi otpor ni alternativu. Nasuprot njezinim prohtjevima, nikakve političke ideje nemaju smisla, politička su promišljanja bespredmetna. Ona je jedini pravi put. Kao da ljudi odjednom odustaju od spasenjske ideje i jedini smisao vide u kratkoročnom uspjehu.
Promotri li se ideja učinkovitosti iz perspektive vječnosti, lako se dobiva dojam da je ona ne samo bezbožna nego i destruktivna. Bezbožna jer ne priznaje nikakvu višu vrijednost iznad sebe, a destruktivna jer ne ostavlja prostora alternativi pa se na neki način nameće kao svršetak povijesti.
Možda će ideja učinkovitosti doista dovesti do smaka svijeta. Jer, unatoč vjerskim, filozofskim, iskustvenim spoznajama o granicama ljudskih mogućnosti i prirodnih izvora, načelo učinkovitosti nalaže beskompromisno korištenje svega što je na raspolaganju, od ljudskoga rada i intelektualnih sposobnosti, preko prirodnih izvora do tehnoloških mogućnosti, kako bi se umanjili troškovi i povećala dobit. Povećanje dobiti zadaća je koja se postavlja pred svakoga tko na bilo koji način želi biti uspješan u današnjem društvu. A što kad se jednoga dana dosegnu granice? Kad ne bude više ničega što bi moglo povećati dobit? Kako onda udovoljiti načelu učinkovitosti?
Nagađanja nikad nisu bila dobra podloga za ozbiljne razgovore, ali ponekad se čini kao da oni koji su predviđali sudnji dan prije kraja dvadesetoga stoljeća i nisu previše promašili. Doduše, rok je prošao, od Isusova rođenja prošlo je više od dvije tisuće godina. Ali danas, na početku trećega tisućljeća, svijet se bliži granicama svojih prirodnih mogućnosti. Zemlja je prenapučena, ponestaje goriva, raste razina mora a Zemljin omotač sve je onečišćeniji. Ljudi smišljaju tehnološka rješenja problemima što ih muče, ali ona izazivaju nove probleme. A kao opća vrijednost sve se više nameće učinkovitost.
Čovječanstvo je razvilo izvanredne tehnološke mogućnosti, ali u konačnici riječ je samo o pokusima, o igricama koje doduše predstavljaju napredak u očuvanju zdravlja, prirode, u olakšanju života. I u povećanju učinkovitosti. Ljudi nisu pronašli koncept vječnosti. Suvremeni društveni procesi sve manje uzimaju u obzir dolazak Spasitelja, a njegovo iščekivanje u tim se procesima još samo spominje kao ukras društvenim događajima.
Čovječanstvo ipak očekuje. Cijela ljudska povijest zapravo je jedno veliko došašće, a svi politički koncepti odraz su toga očekivanja i nade. Iščekivanje Spasitelja jednostavno je imanentno ljudskoj naravi, pa čak i onda kad ljudi nisu načistu što zapravo iščekuju, ili čak pokušavaju preuzeti Spasiteljevu ulogu.
