»Za Janjevo i za sve Janjevce, gdje god da žive.« Tako je misnu nakanu trostrukoga slavlja održana u utorak 9. svibnja u župnoj crkvi sv. Nikole u Janjevu – najstarijemu ognjištu hrvatske dijaspore smještenu u Republici Kosovo – s pravom najavio predslavitelj, nadbiskup barski Rok Gjonlleshaj. Jer oko tisuću janjevačkih, ali i letničkih Hrvata koji su na proslavu 720. obljetnice prvoga spomena Janjeva hodočastili iz čitave Hrvatske – od Kistanja do Voćina – nije tek dupkom ispunilo crkvu omiljenoga im zaštitnika, nego i deseterostruko uvećalo broj od oko 120 hrvatskih vjernika koji ondje inače žive. Nije, doduše, tajna da je Janjevaca izvan Janjeva više nego u njemu; no tajna žilavosti njihova identiteta možda je upravo u revnosti s kojom se svojemu domu vraćaju osobito 9. svibnja – na blagdan Prijenosa moći sv. Nikole, ali i na dan posvete župne crkve obnovljene 1985., tek sedam godina prije njihova velikoga egzodusa u Hrvatsku. Stoga nije nimalo slučajno što je taj »sveti trokut« – duh Janjeva, duhovnost sv. Nikole i duša Crkve – bio i u središtu homilije mons. Gjonlleshaja.
Na slavlju koje je uz brojne vjernike okupilo i dvadesetak svećenika te desetak redovnica iz Hrvatske, Kosova, Sjeverne Makedonije i Srbije, kao i vojne kapelane NATO-ove operacije KFOR, barski je nadbiskup, naime, prvo istaknuo tri razloga okupljanja: Isusa Krista, sv. Nikolu te Crkvu u Janjevu. »Janjevo ima dugu povijest. (…) Ta duga povijest za Janjevo i ove krajeve bila je teška povijest, mučna povijest, nemila povijest. (…) No unatoč tomu Janjevo je ipak opstalo, zahvaljujući vjernim pastirima koji su njime upravljali kroz cijelu povijest, a pogotovo zahvaljujući svojemu zaštitniku sv. Nikoli.« Vjerni – pa i sveti – pastiri Janjevu nisu dani slučajno, napomenuo je mons. Gjonlleshaj. »Janjevo karakteriziraju pobožnost i ljubav prema Katoličkoj Crkvi, obitelji koje su brojne i za koje se skupa brine, rad i požrtvovnost, podrška i briga za potrebite, te duhovna zvanja. (…) Kad ljudi žive s tolikom ljubavlju prema Isusu Kristu i Katoličkoj Crkvi, Bog to zna i nagraditi. A koja je bolja nagrada Božja dana vama i nama nego blaženici kao što je bl. Serafin Kodić i sluga Božji Alojzije Palić?«
Božju je nagradu predslavitelj prepoznao i u dvojici biskupa Janjevaca, mostarsko-duvanjskom biskupu Petru Paliću i dubrovačkom biskupu Roku Glasnoviću, koji su sa slavlja morali izočiti zbog drugih obveza. No mons. Gjonlleshaj ujedno je upozorio da slavna duhovna prošlost nije poziv na samozadovoljnost, nego poticaj na molitvu za nove sluge vjerne Kristu. Primjer je takva sluge bio upravo – sv. Nikola.
»Ostao je mlad bez svojih roditelja, ali on je sve što je naslijedio od roditelja podao siromasima. (…) Dok je hodočastio brodom u Svetu Zemlju, doživio je veliku oluju. Predaja kaže da je Nikola u tom trenu pokleknuo i molio se Bogu. I dogodilo se čudo. Vjetar je odjednom prestao, more se naglo smirilio i ljudi su nastavili svoje putovanje.« Čudo zbog kojega je Nikola postao zaštitnikom moreplovaca budućega pastira ipak nije zanijelo: kao biskup bio je veoma blag, ali uvijek na liniji evanđelja koje je sa žarom naviještao, dodao je nadbiskup. O tomu svjedoči i njegovo sudjelovanje na Nicejskom saboru, nedugo nakon kojega je i umro 327. godine. No vjera u Isusa Krista zaokupila je čitav Nikolin život.
»Vjere nema bez naviještanja radosne vijesti i Božje riječi, a navještaja nema bez navjestitelja. Sveti Nikola bio je veoma svjestan riječi evanđelja (…) gdje Isus reče: ‘Žetva je velika!’ (…) To znači da evangelizatorsko poslanje ne spada samo na uspjeh odabranih ljudi, nego je to zadaća svakoga kršćanina«, rastumačio je mons. Gjonlleshaj. Baš zato ni slabosti ni podjele Crkve nisu razlog za obeshrabrenje: njezina se snaga krije u svakom čovjeku, osobito u onima »jednostavnima« koji su vjerom zapravo najzreliji. »U susretu s njima možemo osjetiti nešto lijepo; zahvaljujući tim ljudima, svijet postaje bogatiji i sretniji. (…) Zahvaljujući vjeri društvo postaje drugačije, nesebičnije, bolje, sretnije; gubitkom vjere društvo postaje nasilnije i grublje jer nema moralnih korektiva. Vjera nas potiče i odgaja da se svakodnevno trudimo biti bolji, plemenitiji, bliži Bogu«, objasnio je nadbiskup, dodavši da zato i nije dovoljno tek vjerovati, nego vjeru treba i živjeti.
»Francuski je matematičar Cauchy poručio: ‘Ja sam kršćanin, što znači da vjerujem u Isusovo božanstvo’, a talijanski nobelovac Marconi poručuje: ‘Izjavljujem s ponosom da sam vjernik. Vjerujem u moć molitve. Vjerujem u to ne samo kao katolik, nego i kao znanstvenik.’ (…) Želio bih da shvatimo da možemo reći s ponosom: ‘Vjernik sam: vjerujem u moć molitve.’ A da bismo mogli zaista vjerovati u moć molitve, moramo znati poput sv. Nikole pasti ničice i moliti se Bogu. (…) Kršćanski vjerovati znači osloniti se na osobu Isusa Krista. Vjerovati Isusu Kristu znači prije svega prihvatiti svjedočanstvo o njemu – raspetom i uskrslom Bogu. Ali, braćo i sestre, vjera je Božji dar. Ona ne ovisi o našim sposobnostima; ona je naš odgovor na Božji poziv. (…) Stoga, dragi vjernici, dragi Janjevci, molimo danas svi zajedno: ‘Gospodine, tvojemu se milosrđu žarko utječemo! Zagovorom svetoga biskupa Nikole čuvaj nas od svih opasnoti života da bez zaprjeke idemo putem spasenja.’«
Nadbiskup je nakon homilije janjevačkoj djeci i mladima podijelio sakramente prve pričesti i potvrde, a misno slavlje koje su pjesmom uzveličali združeni glasovi iseljenih i domaćih Hrvata zaključio je blagoslovom puka moćima sv. Nikole. Vjernici su nakon svete mise odali počast svečevim moćima i njegovu kipu dok je dvorište crkve svetoga biskupa hodočasnicima uz okrjepu ponudilo i prigodu za nesvakidašnje susrete. Misnomu su slavlju, naime, uz imame Janjeva i okolice prisustvovali i brojni vojnici NATO-a, a u ime hrvatskih i kosovskih državnih vlasti nazočili su mu – među ostalima – i ministar vanjskih poslova Gordan Grlić-Radman te kosovska ministrica vanjskih poslova i druga zamjenica premijera Donika Gërvalla-Schwarz.
Najavivši potporu Republike Hrvatske povratku Hrvata u Janjevo, ministar je u obraćanju nakon svete mise izrazio i potporu uvrštavanju spomena hrvatskoga naroda u Ustav Republike Kosovo, a ministrica je – uz želju za razvojem Janjeva kao turističkoga središta – izrazila i nadu »da će za kratko vrijeme Janjevo postati dobar primjer suživota različitih vjera i nacionalnosti«. Ipak, u kratkoću je toga vremena teško povjerovati zbog raznovrsnih pritisaka na malobrojne Hrvate na Kosovu. O tome svjedoči i nedavna nasilna albanizacija natpisa na spomeniku janjevačkim mučenicima Alojziju Paliću i Stjepanu Gečeviću u Zjumu, ni stotinu kilometara od Janjeva. Komentirajući taj incident za Glas Koncila, ministar Grlić-Radman istaknuo je da su hrvatske vlasti na to reagirale pozivanjem kosovskoga veleposlanika te razgovorima s kosovskim premijerom Kurtijem i ministricom vanjskih poslova. »Naravno da smo izrazili nezadovoljstvo falsificiranjem kulturne baštine i prepravljanjem onoga što je hrvatsko. Treba voditi računa o identitetima i ne prisvajati ono što je tuđe«, zaključio je ministar. Ima li za tu vještinu suživota bolje škole od one u dvorištu Nikoline crkve?
Hrvatska se zajednica okupljena u Janjevu za slavlje svojega zaštitnika pripravljala i trodnevnicom koju su od subote 6. svibnja do ponedjeljka 8. svibnja predvodili fra Dejan Lecić, Mato Berišić i Marijan Zubak, a zaključili su je sami vjernici tradicionalnim ophodom oko crkve s kipom sv. Nikole te kulturnim programom koji je priredio janjevački župnik Matej Palić. No na poseban su način ususret sv. Nikoli »dohodili« Smiljan Tomkić i Sebastijan Đurić. Naime, dvojica su hodočasnika u srijedu 19. travnja pješice pošla iz Zagreba te stigla u Janjevo u nedjelju 7. svibnja, prehodavši u molitvi više od 900 kilometara.
