Veličanstveni odlomak iz Knjige proroka Izaije podsjeća na tzv. kraljevske psalme koji su se pjevali prilikom ustoličenja novoga kralja u Izraelu. U tim psalmima čuje se da svi krajevi svijeta vide »spasenje Boga našega« te je cijela zemlja pozvana da se raduje, kliče i pjeva. U njima se također kaže: »Nek’ se govori među poganima: ‘Gospodin kraljuje!’« i dodaje se: »Raduj se, nebo, i kliči, zemljo! Neka huči more i što je u njemu! Nek’ se raduje polje i što je u njemu, neka klikće šumsko drveće!« Ti psalmi preuzeti su kao otpjevni psalmi u trima božićnim misama: na polnoćki, misi zornici i danjoj misi.
Odlomak iz Knjige proroka Izaije navješćuje Gospodinov povratak na Sion uz usklik: »Bog tvoj kraljuje!« To je usklik glasonoše radosti koji »oglašava mir, oglašuje sreću, navješćuje spasenje«. Taj navještaj događa se na kraju boravka Židova u babilonskom progonstvu, kad već mogu nazrijeti kraj nevolja i povratak u svoju domovinu i u grad Jeruzalem. Radosna je vijest u tome da će im kralj biti sam Gospodin Bog.
Apostol Pavao podsjeća upravo na taj proročki odlomak u svojoj Poslanici Rimljanima kad opisuje svoje djelo apostolskoga navještaja evanđelja, a vjerojatno je i Isus imao taj starozavjetni odlomak na umu kad je predstavljao svoju poruku o kraljevstvu Božjem koje je se približilo.
U odlomku s početka Poslanice Hebrejima može se, čini se, prepoznati drevni kršćanski himan u čast Kristu koji je možda sastavljen po uzoru na neki raniji židovski himan u čast Mudrosti. Za Židove Mudrost, kako ju se vidi u kasnoj mudrosnoj književnosti Staroga zavjeta, bila je prije svega Tora, Zakon. Mudrost se očitovala u ispravnom življenju u poslušnosti Bogu. Ipak, ta Mudrost prikazana je i kao uosobljena Božja riječ koja je prisutna kod stvaranja svijeta. U židovskom himnu o Mudrosti moglo je biti riječi o tome, ali i o objavi Mudrosti i njezinu povratku u nebo. Taj kršćanski himan poistovjećuje Krista s Mudrošću. On je prisutan kod stvaranja i uzdržavanja svijeta te se pojavljuje na zemlji.
Nakon boravka na zemlji, on se vraća u nebo te je postavljen zdesna Veličanstvu i uzvisivan od anđelâ koji ovdje, kako to često biva u ranokršćanskim tekstovima, predstavljaju neprijateljske sile koje su sada pobijeđene i podložene.
Kristova objava smještena je u povijest spasenja izabranoga naroda. Isti je Bog koji je govorio nekoć po prorocima i koji je progovorio sada u Sinu. Progovorio je »konačno, u ove dane«. Riječ je o ispunjenju eshatoloških očekivanja izraelskoga naroda. S pojavom Isusa Krista započela su posljednja vremena. To su ona vremena u kojima su Židovi, osobito u svojoj apokaliptičkoj književnosti, očekivali slavni dolazak Sina Čovječjega, dolazak pobjedničkoga Kralja – Mesije, te pobjedu nad svakim zlom i neprijateljem. To su vremena u kojima je trebala nastupiti konačna sloboda izabranoga naroda i ostvarenje onoga poslanja da svi narodi po Izraelcima spoznaju Boga.
U tekstu iz Poslanice Hebrejima prisutna je i određena napetost između »nekoć« i »konačno, u ove dane«. Između ta dva razdoblja postoji kontinuitet koji je očitovan u istom Bogu koji govori, ali postoji i suprotnost s obzirom na način govora. »Nekoć« je Bog govorio na različite načine i po prorocima, a sada u Sinu.
Govor u Sinu prikazan je kao definitivan i potpun govor. U njemu je punina. Ipak, i oni razni načini prethodnih govora Božjih vrjednovani su pozitivno. Čini se da bi se u današnjem vremenu moglo tražiti načina kako vrjednovati različite načine Božjega govora. U nauku Drugoga vatikanskoga sabora postoji svijest da se i u drugim religijama nalaze tragovi Božje objave. Danas bi se moglo reći da se u svim ljudskim traženjima koja idu za onim što je dobro i pozitivno mogu naći tragovi Božje objave. U svemu tome može se prepoznati ono »nekoć«, ono vrijedno, ali ne potpuno. Kršćanin je pozvan pomoći svakomu čovjeku i cijelomu čovječanstvu da dođe do onoga konačnoga i potpunoga, do Isusa Krista. U njemu se Bog sasvim razotkrio.
Slična ideja Krista prisutna je i evanđeoskom odlomku koji sadrži riječi Proslova Ivanova evanđelja. U njegovu je središtu Riječ, grčki logos, koja predstavlja Isusa Krista. Kroz taj himan djelovanje, život i smrt Isusovi smješteni su u okvire vječnosti. U trenutku Božjega samorazotkrivanja njegova vječna Riječ postaje tijelo, zapravo, meso. Neuhvatljiv, neopisiv, ponekad daleki Bog, najednom postaje blizak, dodirljiv, ranjiv. Tako taj Proslov postaje uvod i tumačenje cijeloga Evanđelja po Ivanu.
Ivanov Proslov na osobit način odjekuje kad se čita uz prizor jaslica. Vječna Riječ koja »bijaše Bog«, po kojoj je sve postalo, koja »bijaše život« i koja »bijaše ljudima svjetlo« uprisutnila se u Riječi tijelom postaloj, u Djetešcu u jaslicama. U njemu nije vidljiva slava, niti je vidljivo da je on »Jedinorođenac od Otca – pun milosti i istine«. U njemu je vidljiva samo malenost, ranjivost i siromaštvo.
Ipak, dok čovjek promatra Svjetlo koje je došlo na svijet, dok se klanja Riječi koja je tijelo postala, divi se Bogu i njegovu veliku djelu, divi se njegovu milosrđu, uživa jer je u njegove dlanove urezan, pa ga Bog ne može zaboraviti. Divi se Bogu koji se divi čovjeku. On je uredio da se sve stvorenje okrene prema jednoj obitelji u Betlehemu i da joj se klanja. On je procijenio čovjeka vrijednim da uzme njegovo tijelo. U jaslicama čovjek se klanja Bogu i njegovoj prevelikoj ljubavi, a on se u jaslicama klanja čovjeku.
Dobro je učiti od Boga, pa se okrenuti čovjeku do sebe, prepoznati vrijednost drugoga, i pokloniti se.
