Nakon višemjesečne stanke ili »pandemijskoga sna« vraćaju se u stvarnost zaboravljene teme. Neki su poslovi ili problemi bili odgođeni, neki zanemareni i gurnuti pod tepih, a neki projekti zabranjeni… Plastifikacija prirode, kemikalizacija hrane, medikalizacija površinskih voda i genetička modifikacija usjeva vraćaju se poput bumeranga u javu.
U jeku pandemije Europska je komisija, u rujnu 2020. godine, uspjela ishoditi dozvolu za uvoz genetički modificirane soje pod nazivom »XtendFlex«. Dok je pozornost javnosti, medija i politike bila usmjerena prema cjepivu i »svjetlu na kraju tunela«, predsjednica Ursula von den Leyen, protivno odlukama Europskoga parlamenta i običajnom pravu država članica, upalila je zeleno svjetlo za GM soju. To je prvi put da je, tijekom tridesetogodišnjih sukoba između Europe i dviju Amerika, europska vlada popustila i odobrila genetički modificiranu hranu na meniju Europljana.
Čini se da je taj manevar, izveden pod okriljem pandemije, bio samo proba za nastavak europske politike deregulacije genetički modificiranih usjeva, hrane, proizvoda, tehnika… To se nedavno dogodilo službenom objavom najnovije studije o novim genomskim tehnikama (SWD[2021] 92 final). Tom je studijom Europska komisija otvorila vrata za legalizaciju usjeva i hrane dobivenih genetičkim manipulacijama. Pod pritiskom agrokemijske i biotehnološke industrije Europska komisija pokušava promijeniti europsku direktivu o genetički modificiranim organizmima: »Zakon o GMO-ima iz 2001. godine zahtijeva adaptacije u skladu s novim znanstvenim i tehnološkim progresom.«
Riječ je o tome da Europska komisija razmatra i predlaže izuzimanje novih generacija GMO-a iz sigurnosnih provjera. GM usjevi i hrana dobiveni modernim mutagenezama ili razvikanom CRISPR-Cas9 tehnikom mogu se slobodno staviti na tržište zaobilazeći strog i restriktivan zakon o GMO-u. Takav je prijedlog u izravnoj suprotnosti s odlukom Europskoga suda pravde iz 2018. godine. Tada je donesena presuda prema kojoj su nove metode genetičkih manipulacija zapravo isto što i stare (poput rekombinantne DNK metode), a proizvod svih tehnika je isti – genetički modificirani organizam. Stoga europski zakon o GMO-u iz 2001. godine, koji Europska komisija sada želi »prilagoditi«, treba vrijediti i dalje.
Pokušaj Europske komisije da ispuni zahtjeve agrobiotehnoloških kompanija, u prvom redu hibridnoga diva Bayer-Monsanta, završit će uskoro na stolovima zastupnika Europskoga parlamenta i nadležnih ministara pojedinih država članica, uključujući i hrvatske ministre Vilija Beroša, Radovana Fuchsa i Mariju Vučković. Bilo bi dobro da mjerodavna ministarstva u Hrvatskoj poštuju višegodišnji otpor hrvatske javnosti prema genetički modificiranim usjevima i hrani, da zaštite gospodarske interese države i da prepoznaju lobiranje stranih korporacija koje žele izmijeniti ili zaobići postojeća pravila igre. Promjena zakona o GMO-u iz 2001. godine i ignoriranje odluke Europskoga suda pravde iz 2018. godine obična je zakonodavna podvala u obliku inovativnoga genetičkoga inženjeringa.
Također, bilo bi dobro da se mediji oslobode od inflacije pandemijskih tema te da otkriju nadolazeće ugroze ljudskih života, okoliša i zdrave pameti. Genetički modificirani usjevi već su trideset godina na svjetskom tržištu, bez vidljivih učinaka na glad ili na smanjenje pesticida u poljoprivredi. Njihova pojava i »epidemija po poljima« u isključivom su interesu vlasnika patenata, sjemena i plantaža s monokulturama. Ne bi bilo dobro da svoj interes u ponudi i prodaji GMO-a otkrije i ostvari uvoznički lobi, (pot)plaćeni regulatori ili privremeni političari. Stoga je važno na nacionalnoj razini odbiti prijedlog Europske komisije o zakonskom izuzeću novih tehnika genetičkih manipulacija. Novi je genetički inženjering isti proizvod, ali u drugoj ambalaži.
