»Blaženi taj internet«, ponavljam puničine riječi, koje je izgovorila prvi put u 92. godini, kad su joj mladi na laptopu pokazali prijenos svečanoga otvorenja obnovljenoga vukovarskoga vodotornja, a još se čudim da iza »blaženi« nije dodala i »đava internet« jer dosad ga je samo tako zvala. Na stranu što smo je pola sata morali uvjeravati da se ta vukovarska svečanost zbilja događa jer, po njoj, samo ono što je vidjela na državnoj televiziji to se stvarno dogodilo. No, kako se i Dizma obratio na križu do Isusova, u pet do dvanaest, tako će se i moja punica još spasiti. Osobito ako održi riječi: »Od danas više ne plaćam pretplatu!«
Ja pak, blagoslivljam internet također zbog jedne vijesti o kojoj ne ćete puno čuti s te iste svemoćne, ali valjda kratkovidne dalekovidnice… Deklaraciju koja štiti zdravlje žena, nerođenu djecu i važnost obitelji, potpisale su 33 svjetske države, na čelu sa SAD-om. Nema naše, valjda zato što smo mi već potpisali onu »istanbulku«, koja štiti svih pedeset podvrsta roda od dva spola, pa onda i žene. No čitam popis potpisnica, čitam pa se pitam… Vidim tu i Poljsku, Bjelorusiju, Mađarsku… Zemlje za koje su me u komunističkom djetinjstvu uvjeravali da pripadaju našem »slavenskom krugu«, i da su nam puno bliže od »trulog Zapada«. Sad, hajd, Mađari nam nisu bili baš »braća Slaveni«, ali i mi »pioniri maleni« već smo znali da je tu riječ o »bratstvu više vrste«. Zato smo i jedva čekali da nas, nakon Domovinskoga rata, prigrli zapadni civilizacijski krug, kojemu »pripadamo od stoljeća sedmoga«. Uključujući i Ameriku koja je, je li, s nama i ratovala pri kraju rata? A kad ono, ispali mi prilično »ćoškasti« za taj krug, iz kojega su nas dobra dva desetljeća za nos potezali, zatezali, druge nam o noge vezali… Taman toliko da shvatimo kako baš i ne pripadamo tomu krugu i njegovim »vrijednostima«, od kojih je – uz posvemašnju uvrnutost obiteljskih odnosa – jedina prepoznatljiva vrijednost tek »svetost novca«. Htjeli smo se onda mi, ljudi maleni, uvjeriti da možda pripadamo krugu srednjoeuropskih zemalja, koje sa Zapada također »rastežu«… Konačno ti Poljaci, Česi, Slovaci, pa i ti Mađari – kojima zapadnjaci traže dlaku u jajetu, uza svoje kosmate jezičine – slavenski su nam »bratići« još od djetinjstava… Ali ne, sad nam – mislim našim poglavicama – te zemlje više nisu dovoljno dobre i bliske, ni »Višegrad« ni »Tri mora«, ni… Osobito kad potpisuju tako »čudne« deklaracije i ponašaju se tako uskogrudno, uvijek štiteći interese svojih građana, umjesto da su nesebično i napredno iznad mišljenja vlastita puka, kako i doliči pravim i nadasve stabilnim zemljama »briseljanskoga« i »niskokzemskoga« kruga, koje će za nadnacionalne interese i za manjine i »manjine«, spremno skinuti sa sebe i svoje h…aljine!
Tako danas, četvrt stoljeća slobodan i nezavisan, samostalno ne znam više kojemu mi krugu pripadamo? Zapadnomu, ali ne američkomu? Slavenskomu, ali samo srbijanskomu? Mediteranskomu, balkanskomu, srednjoeuropskomu? Podunavskomu i vukovarskomu očito ne, jer – iako ljude tješi hrvatska zastava na vodotornju ili Kninskoj tvrđavi – puno je presudnije čije su zastave pobodene u metropoli, glavnim medijima, posebice »katedrali hrvatskoga duha« ili točnije »duhova prošlih sistema«?… Tko će ga, više, znati u kojem smo krugu?! Valjda najbliže i najprije u »devetom krugu«…
