Koliko su pjesnici zaista utjecajni, zorno pokazuje činjenica da je bila dovoljna jedna Gibonnijeva pjesma da izraz »anđeo u tebi« u javnom mnijenju poprimi pozitivno značenje. Duhovna stvarnost o kojoj govore biblijski pjesnici znatno je drukčija. Ne samo da »pozitivni« anđeli nikada ne ulaze u čovjeka, nego i prisutnost nečistoga duha u čovjeku izaziva tek negativne posljedice. Šaulova je đavolska tjeskoba prerastala u nasilni bijes, a anđeoska laž Ahabu je podarila smrtonosnu uznositost. A ako ludilo kralja Nabukodonozora – koji »jeđaše travu kao goveda« – valja pripisati pomračenju uma prije nego đavolskoj vlasti, ono ipak sliči novozavjetnim opsjednućima koja vežu jezik i pomračuju oči, grbe leđa i zatiskuju uši, pjene usta i potresaju tijela, tjeraju u oganj i vodu, nagone na samoozljeđivanje i zločin. No iz prvoga opsjednuća zabilježena u Novom zavjetu proizišla je i prva vjeroispovijest: »Znam tko si: svetac Božji!«
Tu rečenicu Markova evanđelja izgovara opsjednuti čovjek u sinagogi u Kafarnaumu, čijim egzorcizmom započinje Kristovo javno djelovanje. Njegove riječi, koje će u Ivanovu evanđelju Isusu uputiti i Petar, i u Lukinu evanđelju prati zlodušni drthaj podjednako stravičan i humorističan: »Došao si da nas uništiš!« Dolikuje stoga da ga je najbolje ocrtao barokni protoromantičar koji je slavu stekao i krajolicima s vješticama i satirama o grješnicima. Premda u očuvanom opusu Salvatora Rose nema ulja na platnu posvećena egzorcizmu u Kafarnaumu, umnogome ga nagoviješta njegova skica tušem na papiru »Krist liječi opsjednutoga«: dok Isusove kretnje s povišena mjesta odgovaraju utišavanju i odagnavanju zloduha, usamljeni bolesnik viče iz svega glasa neljudski se izvijajući pri padu na tlo. Talijanski »slikar razbojnika« i skicoznim je crtežom umio razaznati novost u zadanoj slikarskoj temi: iz opsjednutoga kao da leprša krilata sjena.
Premda je razaznao da mu se na jednom od negdašnjih Otoka razbojnika – danas Marijanskih otoka – sprema mučeništvo, sedamnaestogodišnji vjeroučitelj Pedro Calungsod nije odlepršao od španjolskoga isusovca kojega je pratio na misiji na Guamu. Jedan od najmlađih svetaca sa svojim je duhovnikom smrt prigrlio 1672. – godinu prije Rose – jer je u potaji krstio kćer Mata’panga, poglavice plemena Chamorro, koji im je za sakrament uzvratio udarcima koplja i sablje, bacivši im oplijenjena i iznakažena tijela u Tihi ocean. Ubroji li se u ubojičine motive osim prijezira prema španjolskim osvajačima i kleveta da su španjolski misionari djecu krstili zatrovanom vodom, lako bi žrtvu zaštitnika filipinske mladeži bilo ocrtati kao kulturni sraz ili tragični nesporazum eda se sveti Petar nije i ranije odrekao svojega života. Ni džungle ni litice, ni tajfuni ni nestašice nisu zaustavili njegove navještaje na plaži. Kao da je u nj ušao anđeo.
