Koliko je god u zemaljskom hodu čovječanstva uvijek bilo starijih osoba – koje se i kad možda nemaju potomstva od milja naziva bakama i djedovima – Katolička Crkva prva je u povijesti života na Zemlji koja je samo njima posvetila jedan dan na svjetskoj razini. Odsad će se svake godine na četvrtu srpanjsku nedjelju, uz blagdan najpoznatije bake i djeda, Isusovih, sv. Ane i Joakima, slaviti taj dan prema odluci pape Franje, a nema razloga sumnjati da ne će izostati takav svečaniji crkveni pogled na zaslužne starine i kad nova vremena budu donosila i nove pontifikate.
Zasigurno je duhovni okidač u proglašenju toga dana bila i tužna uvertira aktualne pandemije koronavirusne bolesti s kojom su ovozemaljski život završile tisuće starijih osoba diljem svijeta, od kojih mnoge zbog epidemioloških okolnosti nisu imale mogućnosti oprostiti se od svojih najmilijih. I sada, kad se čini da je zadnjih tjedana pandemija barem nakratko smirila svoje apetite, što zbog cijepljenja, što zbog drugih okolnosti, baš u doba kada se smanjio pritisak na zdravstveni sustav, potrebno je promisliti što je u najvećem interesu starijih osoba. To je važno znati s obzirom na to da ako čovječanstvo služi dobru starijih osoba današnjice, time služi i starijim osobama sutrašnjice – a to je današnji mlađi naraštaj. Ako treba tražiti ono što je temeljno u tom služenju, onda ne bi trebalo ići dalje od zahtjeva da se u sadašnjem komuniciranju uvijek i svagdje promiče istina.
Posljednjih tjedana u svijetu je i u Hrvatskoj na djelu apsolutizacija istine, gotovo rovovska isključivost, kad je riječ o koronavirusu, a pogotovo kad je riječ o cijepljenju protiv njega. Tako u raspravama najglasniji postaju oni koji bezuvjetno zagovaraju cijepljenje, relativizirajući moguće posljedice cjepiva, i oni koji se cijepljenju protive ignorirajući da postoje dobrobiti koje znanstvenim argumentima doslovno dovode do spašavanja života ljudi. Te rasprave jednako se vode i među elitama i među tzv. običnim ljudima. No baš starije osobe, pogotovo one koje su svjesne da se približavaju granici smrti, često najviše pate kad vide da se oko njih događaju razdori, kako oni u vlastitoj u obitelji, tako oni i na široj društvenoj razini. Nitko zdravoga razuma nije protiv znanstvene i šire društvene rasprave o bolesti i cijepljenju (samo se o vjerskim dogmama ne raspravlja), no svatko je zasigurno protiv manipulacije u komuniciranju o tim temama.
Zato je u interesu starijih osoba da svi koji komuniciraju o koronavirusnoj bolesti i cijepljenju, bili oni na vrhu ili na dnu društvene ljestvice, ako ne žele sudjelovati u manipuliranju, slijede prokušana demokratska načela. Ona uključuju pristanak svih na ravnopravan odnos sa svojim slušateljima i sugovornicima; da osim na temelju argumenata govore i iz svoga osobnoga uvjerenja te da jamče da ne će primjenjivati nikakve sankcije protiv onih koje ne uspiju uvjeriti. Ako međutim među sugovornicima i uopće među slušateljima ne postoji spremnost promijeniti svoje mišljenje bez obzira na snagu argumenata i ako nema spremnosti za postupanje po novom uvjerenju, onda se opet srlja u manipulaciju, pa i kad dolazi »odozdo«.
Ako se cijeli zdravstveni i farmaceutski sustav mogao prenapregnuti do ruba pucanja da bi tijekom pandemije ponajviše zaštitio starije osobe, onda nema razloga da se i sadašnji komunikatori ne prenapregnu u izbjegavanju manipuliranja. Barem uz njima posvećen dan toga treba poštedjeti naše djedove, bake, i sve starije osobe.
