Nakon što je u noći sa 9. na 10. svibnja 1904. na svom imanju Pleso kod Velike Gorice umro Aleksandar pl. Bresztyenszky (Brešćenski), tisak, ne samo katolički, ispratio ga je kao čovjeka što bijaše »u neprestanom saobraćaju s narodom«, (»Obzor«), »rijedak muž svoga naroda hrvatskoga« (»Danica«); »svestrano naobražen diplomata, velikan, politik, učenjak, i profesor, a skroman i koncilijantan« (»Kršć. škola«), »katolik dušom i srcem« i »vjeran sin domovine, koji je za Hrvatsku radio, za Hrvatsku trpio i za nju se izlagao« (»Kat. list«).
Rođen je u Prečecu kod Kloštar-Ivanića 5. rujna 1843. U Zagrebu je započeo, a u Budimpešti završio pravo doktoriravši 1868. Već 1869. postao je profesor na zagrebačkoj Pravoslovnoj akademiji, a od 1874. profesor građanskoga prava na novom zagrebačkom Sveučilištu, kojemu je 1880./81. i rektor. Utemeljio je Zakladu Anke Bresztyenszky rođ. Štefanić za najbolje studentske stručne rasprave (preteča današnje Rektorove nagrade).
Pred studentima nije skrivao svoje vjersko uvjerenje, nego je s njima redovito sudjelovao na akademskoj misi u crkvi sv. Katarine na Gornjem gradu.
Godinama umjereni unionist, postao je od 1892. »privrženik hrvatskoga državnog prava« (D. Politeo), zbog čega je prijevremeno umirovljen. Kao saborski zastupnik održao je niz sjajnih govora, redovito braneći kršćanstvo i Crkvu. Protivnici ga nazivaše klerikalcem, što im on nije priječio. »Za mene je klerikalizam živa vjera… da sam dužan raditi kao biće komu su drugi ljudi braća, mene klerikalizam, kršćanska vjera, odvraća od toga da mi bude vodičem u mom radu osobna korist, osobna udobnost, nego da radim i za javnost, za druge; mene moj klerikalizam upućuje na dužnost da se osobito brinem za one koji su bez obrane, bez sredstava« (govor 1900.). No žestoko je istupao i protiv katolika koji u privatnom životu nastoje kršćanski živjeti, a u javnom, »naročito kod izbora za sabore i druge javnopravne skupštine, u zakonodavstvu i upravi, rade u interesu liberalizma i onda kad on dolazi u očitu opreku sa dogmama i inim zakonima crkve« (»Liberalizam i kršćanstvo«, 1897.).
Zajedno s nadbiskupom Josipom Stadlerom pokrenuo je ekumenski časopis »Balkan«. Bio je zauzeti član svetojeronimskoga društva te istaknuti sudionik Prvoga hrvatskoga katoličkoga kongresa 1900. i »motor« katoličke obnove hrvatskoga društva. (L)
