Da kriza obitelji u zapadnom svijetu ide ukorak s krizom duhovnih zvanja slažu se više-manje svi analitičari. Potvrdio bi to i površan pogled na statistike. To što je – prema posljednjem Papinskom godišnjaku – broj svećenika na svjetskoj razini od 2004. do 2014. godine blago porastao ima se zahvaliti takozvanim »mladim Crkvama« (u društvima gdje se tradicija i obitelj više poštuju). Dok je Crkva u Africi, primjerice, u deset godina doživjela porast broja svećenika za više od 32 posto, a u Aziji za više od 27 posto, u Europi je taj broj pao za 8 posto. Još je veći pad doživio broj bogoslova u Europi, za 17,5 posto.
Sličan bi trend pokazale, primjerice, statistike o broju sklopljenih brakova. Analitičari se, štoviše, slažu da kriza obitelji i kriza zvanja imaju zajednički dubinski razlog: strah od velikih životnih projekata, od konačnih odluka, od definitivnoga i neopozivoga »da«. Jasno, suočen s neuspjehom drugih, sa življenjem koje je daleko od ideala, taj strah biva sve dublji.
Upitan o odnosu obitelj – zvanje, rektor Nadbiskupskoga bogoslovnoga sjemeništa u Zagrebu mr. Anđelko Košćak ne sumnja da je obitelj najbolji temelj za odgoj budućih svećenika. »Čovjek koji je u obitelji živio i pridonosio ozračju ljubavi, mira, dobrote i razumijevanja, ali i predanoga i strpljivoga podnošenja nevolja, patnje, muke… taj životu pristupa odgovorno i otvoren je glasu savjesti, otvoren je djelovanju i pozivu Duha Kristova na duhovno, svećeničko odnosno redovničko zvanje«, kaže mr. Košćak.
No suočen i s drugačijom realnošću, pita se i potom daje odgovor: »U ranijim vremenima, u prvoj polovici 20. stoljeća, brojne obitelji bile su redovita sociološka pojava, i to vrlo često obitelji s više od desetero djece. A danas? Ima li svećeničko zvanje šanse za preživljavanje u današnjoj situaciji ili ‘trendu’ odnosno tendenciji jednoga ili dvoje, a također ni jednoga djeteta? Ima li duhovno zvanje šanse u društvenim okolnostima ili sve češćoj pojavi olakoga odlučivanja za rastavu braka (i obitelji)? Odgovor jest: Ima, ima šanse! Taj se optimizam temelji na činjenici da Bog pristupa čovjeku kao liječnik, kao pomiritelj, kao punina života u ljubavi ‘koja sve pokriva, sve vjeruje i svemu se nada… koja nikad ne prestaje’.« Zanimljivo, na sličnu se nadu poziva Crkva – primjerice papa Franjo u »Amoris laetitia« – kad unatoč svim krizama ne želi odustati od obitelji.
Pod tim vidikom valja gledati i današnje svećeničke kandidate. »Gledano brojčano, oni dolaze iz obitelji gdje ima desetero i više djece, ali i kao sinovi jedinci«, kaže mr. Košćak. Obitelji svećeničkih kandidata mogu se gledati i kroz odnos prema sinovljevoj odluci da krene putom svećeništva. Taj se odnos kreće »od svesrdne podrške i pružanja vjerodostojnoga primjera kršćanskoga života do pasivnoga odnosa u smislu mirenja, a nerijetko i do otvorenoga protivljenja, pa čak i gruboga nasrtanja na njegovu odluku odnosno zabrane pristupanja svećeničkoj formaciji i prekida obiteljskih veza«, kaže sugovornik.
