Prvo čitanje donosi dva odlomka iz Knjige Postanka. U prvom je odlomku riječ o Božjem stvoriteljskom djelu. Prethodno je za čovjeka načinio nebo i zemlju, a onda je stvorio i čovjeka, pri čemu biblijski pisac ulazi i u pojedinosti toga čina.
Najprije je rečeno da je čovjek napravljen od praha zemaljskoga. Glagol koji je pritom rabljen inače se rabio kad se opisivao rad lončara. Čovjek je prema tome vrlo materijalan kao što je materijalna bilo koja keramička posuda. No upravo poput keramičke posude, čovjek je i krhak, lomljiv, nestalan. Takva njegova narav dodatno je naglašena time što je čovjek načinjen od praha. Za razliku od gline od koje su se izrađivale posude, prah je još nestalnija i krhkija materija. S druge strane, rečeno je i da je Bog čovjeku u nosnice udahnuo dah života. Tako mu je Bog dao nešto svoga, nešto što je stalno i nepromjenjivo, nešto božansko i besmrtno. U nastavku Knjige Postanka vidjet će se i da je taj dah života nešto nad čim čovjek nema vlasti, nego i dalje pripada Bogu. Tako je čovjek već od početka u isto vrijeme i krhak i nepromjenjiv, i smrtan i besmrtan. Biblijski pisac očito takvim opisom nastanka čovjeka odgovara i na svoja nutarnja promišljanja o čovjeku i na svoje vlastito životno iskustvo. On promatra čovjeka u njegovim životnim nevoljama, promatra oko sebe bol i smrt te ih doživljava kao nešto nepravedno. On ne može zamisliti da je to sva istina o čovjeku, nego osjeća, a onda i po Božjem nadahnuću piše da je čovjek namijenjen za nešto mnogo više.
Bog smješta čovjeka u edenski vrt koji je znak Božje brige za čovjeka. Bog sve priprema i sve čini da bi čovjeku bilo dobro. U tome je odgovor na još jednu čovjekovu dvojbu: Bog je uvijek htio da čovjeku bude dobro. U Božjoj namisli stvaranja čovjek je trebao biti zadovoljan, trebao je uživati u blagostanju, nije mu trebalo ništa nedostajati. Usto, vrt je i simbol mudrosti jer se nalazi na istoku, a ta je strana svijeta kod drevnih Izraelaca uvijek bila mitska postojbina mudracâ. Naposljetku, u vrtu su i dva stabla koja se ističu od ostalih: stablo života i stablo spoznaje dobra i zla. Prvo stablo simbol je čovjekove besmrtnosti, a drugo stablo simbol je Božjih zakona koji su nepromjenjivi. Sa stabla spoznaje dobra i zla čovjeku je zabranjeno jesti ne kako ne bi razumio što je dobro i što zlo, nego kako ne bi sam počeo određivati, neovisno o Bogu, što je dobro i što zlo.
U drugom dijelu starozavjetnoga odlomka dobiva se konačno odgovor na ključno pitanje: Ako je Bog sve stvorio dobro i ako Bog želi da čovjeku bude dobro, odakle zlo u svijetu? Sveti pisac tu se ne bavi pitanjem čija je krivica veća, muškarčeva ili ženina. Redoslijed kojim uzimaju i jedu plod dio je dramatike teksta i ne sadrži antropološki nauk. Piscu je bitno reći da postoji neko biće koje je stvoreno te nije neki drugi bog, ali biće koje je u sebi zlo i koje je zavelo čovjeka. Osim toga, riječ je o čovjekovoj slobodnoj volji kojom se on odlučio protiv Boga. Tako je narušena idila edenskoga vrta.
Biće koje je u Knjizi Postanka neimenovano, u evanđeoskom odlomku prepoznato je kao đavao koji kuša Isusa. Umjesto u vrtu, Isus je u pustinji koja označava nevolju u kojoj se čovjek našao kad je bio izgnan iz Edena, ali podsjeća i na onu pustinju kroz koju su Izraelci putovali u Božjoj nazočnosti kad ih je on izveo iz Egipta. Četrdeset dana i četrdeset noći možda podsjeća upravo na četrdeset godina koliko je narod tada boravio u pustinji, no može podsjećati i na četrdeset dana koliko je Mojsije proveo na brdu Sinaju kad je primao Deset zapovijedi. I tada je narod bio popustio napasti pa si je umjesto Boga načinio zlatno tele te mu se počeo klanjati. Isus se kroz tri napasti odbija pokloniti đavlu. Vidljivo je da je upravo to bila želja napasnikova jer Isus na kraju odgovara riječima Svetoga pisma: »Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!« To njegovo odupiranje napasti najava je cijeloga njegova života, sve do predanja sebe samoga za oproštenje grijeha.
Pavao u drugom čitanju pokazuje upravo to. Po jednom je čovjeku – Adamu – ušao grijeh u svijet (ni Pavlu nije važno tko je prvi zagrizao plod s onoga stabla), a po drugom čovjeku – Isusu Kristu – darovana je milost koja čovjeka opravdava, to jest oslobađa od grijeha. Krist je za Pavla utjelovljenje božanske Mudrosti o kojoj govori starozavjetna mudrosna književnost za koju je na jednom mjestu rečeno da je čovjeka »istrgla iz prijestupa njegova i dala mu jakost da vlada svemirom«. Tako Knjiga Mudrosti pomaže da se razumije i evanđeoski odlomak u kojem Isusu ne treba kraljevstvo koje bi mu dao đavao, jer Isus je Mudrost koja već ima vlast i tu vlast daje čovjeku po oproštenju grijeha.
Pavlova rečenica smjera upravo na takvo predavanje vlasti i kraljevstva od Isusa Krista čovjeku: »Ako grijehom jednoga smrt zakraljeva – po jednome, mnogo će više oni koji primaju izobilje milosti i dara pravednosti kraljevati u životu – po Jednome, Isusu Kristu.« Po krštenju u čovjeku je obnovljen onaj prvotni Božji naum. Kršćanin zna da više nije u vlasti smrti i da je doista u njemu dah života. Kršćanin živi božanskim životom koji je primio od Krista.
