»Koliko je jesen lijepa. Sunčica Kunić priznaje nam da je prije znala i zaboraviti tu činjenicu, no kada se razboliš, odjednom na život počneš gledati drukčije«, riječi su kojima započinje tekst Stele Lechpammer u Večernjem listu. »Dok se pitaš hoćeš li uopće doživjeti iduću jesen, shvatiš koliko je lijepa i koliko je sve oko tebe prekrasno, kao i sam život. I samo želiš još toga doživjeti – govori nam Sunčica Kunić, danas 36-godišnjakinja koja je prije tri godine spoznala koliko je jesen lijepa.
Blaži je to način da kaže da joj je tada, u dobi od samo 33 godine, dijagnosticiran rak limfnih čvorova. Njezina je priča o borbi s ovom bolešću jedna od njih ukupno 41 koje su sabrane i tiskane u knjizi ‘Nismo same’. Riječ je o novom pothvatu istoimene udruge koju je pokrenula bivša novinarka Ivana Kalogjera, a zapravo je riječ o ukoričenim intimnim ispovijestima većinom žena kojima je dijagnosticiran rak dojke. U opisu knjige piše da će neke priče čitatelje rastužiti, neke će ih nasmijati, a neke i rasplakati. No autorice knjige pritom navode da nije riječ o pričama koje govore o bolesti i smrti, nego o životu. Naravno, ima tu mnogo opisa prvih suočavanja s bolešću, priča s kemoterapija, opisa borbe s medicinskim i birokratskim izazovima… Ali priče primarno progovaraju o nadi.
‘Željela sam u svojoj ispovijesti pisati o životu kao daru koji ne treba planirati iz dana u dan, nego ga treba proživljavati u trenutku. Kada saznate da imate rak, otkrijete da u sebi imate bolest, ali i golemu snagu kojom ćete pokušati pobijediti ono što se isprva čini nepobjedivim’ – nastavlja Sunčica Kunić te dodaje da joj je tijekom liječenja iznimno pomoglo čitanje ispovijesti drugih žena na web-stranici ‘Nismo same’. I zato je, kada je ozdravila, odlučila podijeliti i svoju priču. ‘Unatoč tomu što sam imala veliku podršku okoline, nitko vas, pa ni liječnici, ne može shvatiti kao žene koje su prošle isto što i vi’ – govori Sunčica Kunić te dodaje da su jako važne i sve informacije koje se na stranici mogu dobiti, poput podataka o liječenju.« Izdavač te vrijedne knjige je »Profil«, a prihod od prodaje ide u korist udruge »Nismo same«.
Dijana Jurasić piše u Večernjem listu o djeci Z-generacije koja ne znaju za drugi svijet osim digitalnoga, u kojem su odrasli. Piše da je riječ o naraštaju koji najviše komunicira preko društvenih mreža, informiraniji su od prijašnjih generacija, ambiciozni, liberalno su odgojeni, ali su i ranjivi. »Oni su djeca Z-generacije, rođeni između 1996. i 2011. Prema istraživanjima i raspravama koje se vode u svijetu ujedno su i mentalno ugroženiji od ranijih generacija. Oni koji ne prate promjene u načinu razmišljanja i funkcioniranja svake nove generacije, generaciju Z će nazvati razmaženom, lijenom (jer satima bulje u ekrane), neodgojenom, a neki će se pozivati na dobra stara vremena kad su roditelji i učitelji zbog ‘čvrste ruke’ bili autoritet koji se slijepo sluša. Generacija Z na Zapadu je na putu da bude najobrazovanija od svih dosadašnjih generacija, ne možete ih odgajati vikom, nego razgovorom, otvoreni su prema svijetu, tolerantni prema razlikama, ali i tjeskobniji i osamljeniji zbog života u digitalnom svijetu.
Znanstvenici na Oxfordu istraživali su utjecaj fizičke aktivnosti na mozak i preporučili najmanje sat intenzivne aktivnosti za djecu i tinejdžere dnevno, ali stvarnost je daleko od toga. Neuroznanstvenik, akademik Ivica Kostović, uz ogradu da se Z-generaciju ne može usporediti s kontrolnom jer starije generacije nisu odrastale u digitalnom svijetu, ističe sljedeće: ‘Sigurno je da je način reakcije generacije Z na izazove i informacije drukčiji nego starijih generacija; brže reagiraju, imaju brža rješenja, osobito vizualna. Mogli bismo reći da su inteligentniji, ali i ugroženiji jer imaju deprivaciju komunikacije licem u lice, fizičke aktivnosti i kontakta s prirodom. Čovjekov mozak i tijelo nisu rođeni za ono što Z-generacija radi, borave satima pred ekranima, komuniciraju preko društvenih mreža, a ne licem u lice, ne kreću se, iako su preporuke znanstvenika temeljem opsežne studije u SAD-u i Britaniji da, provedu li više od dva sata ništa ne radeći uz ekrane, najmanje sat dnevno trebaju imati intenzivnu tjelesnu aktivnost’, kaže Kostović dodajući da to ne uključuje kretanje putem od škole do kuće ni skromna dva sata tjelesnog u školi, koja su bila predviđena za neka druga vremena kad su djeca pola dana bila na otvorenom.« Zaključio je: »Tjelesni razvitak je jednako bitan kao i mentalni, jer mozak u interakciji s tijelom upravlja cjelokupnim ponašanjem. Ne može sportaš biti tjelesno jak, a umno slab.«
Tijekom čestitanja u božićno vrijeme redovito ljudi i institucije jedni drugima žele uspjeh. Stoga je dobro prisjetiti se riječi blagopokojnoga prof. Tomislava Ivančića koji je svojedobno protumačio kako uspjeti u životu. Kazao je, naime, da uspjeh u životu nije u tome da čovjek živi a da ga nitko ne optužuje i da samo uspijeva, nego je uspjeh ako čovjek čini ono što je ispravno, ne obazire se ni lijevo ni desno, da se ne pita što ljudi o tome misle, nego da gleda u svoju zvijezdu i ide za njom. Važno je da čovjek otkrije svoj talent i da na njemu radi te da ne sluša što će brbljavci, besposleni i zlobni govoriti. Jer, protumačio je je, pakao mora na svako čovjekovo plemenito djelo navaliti ruljom ljudi i situacija s ciljem da čovjeka napastuju, da ga ismiju, da ga obezglave, da ga obezvrijede, i na taj način zaustave na putu dobra. Treba biti i hrabar. Istinski uspijevaju odvažni i hrabri ljudi koji se ne zaustavljaju slušati što drugi govore jer bi mogli čuti samo ono što će ih slomiti. »Kad čuješ negativno, odbaci to, ne razmišljaj o tome, idi dalje svojim putom«, zlatni je savjet pokojnoga profesora.
