Očigledno je da je u očekivanju izbora već započela igra mačke i miša, premda prema »novim pravilima« svi znamo da će izbori biti, ali nemamo pravo znati kada. Nažalost, stanje je takvo da će vladajuća stranka odrediti datum izbora kada procijeni da je to za nju najpovoljnije, a oporba zato treba biti spremna. Naše se predizborno stanje može prispodobiti predratnomu ponašanju Rusije prije agresije na Ukrajinu, u kojem jača strana odlučuje kada će započeti »rat«, a oporba mora samo čekati. Pokušava se ojačati traženjem mogućih koalicija, koje mogu biti logične i nelogične, neke čak ni ideološki ni svjetonazorski spojive. Osim toga, dojam je da koalicije nisu više popularne kao ranije.
Situaciju dodatno kompliciraju nove stranke, također sa željom sudjelovanja u vladanju. Nova pojava na tržištu budućih sabornika su i poznati pojedinci – individualci, mogli bismo ih nazvati »slobodni strijelci«, u pravilu bivši čelnici ugaslih stranaka. Takvi i slični nude se ili su već pridruženi kao »cijenjeni politički igrači« koji bi mogli pridonijeti izbornomu uspjehu određene stranke, uz neizrečeni uvjet da budu pri vrhu izborne liste, dakle »tko da više«.
Dosadašnje teškoće u predizbornim koalicijskim listama dovode do sve manje popularnosti koalicija na hrvatskoj političkoj sceni. Prošlost objašnjava zašto. Kad se nakon osvojene vlasti trebalo suočiti s postojećim problemima, pokazalo se da je suradnja bila vrlo teška, da je češće prevladavao ili diktat najjače stranke ili najjačih političkih stranka odnosno najjačih stranačkih lidera, da su prihvaćene odluke donošene protiv volje koalicijskih partnera ili su odluke bile kompromisne i nedomišljene.
Koalicijsko se partnerstvo najviše isplatilo nacionalnim manjinama, koje se u pravilu priklanjaju vladajućoj stranci. To vrijedi i za stranke umirovljenika. Za ostale je koalicijsko partnerstvo dolazilo do izražaja kao korisno pri donošenju kadrovskih odluka, i to po klasičnom partijskom modelu o političkoj podobnosti.
Pri donošenju ključnih odluka bila je važnija poslušnost i politička procjena od snage argumenata, odnosno u nedostatku primjerenih argumenata, bez obzira na to od koga oni dolazili, prevladavao je politički voluntarizam. Pri tome nije bila nevažna ni činjenica da su neke odluke donesene mimo Hrvatskoga sabora (primjer: obvezatnost cijepljenja u vrijeme korone).
Iskustva s dosadašnjim koalicijskim vladama trebala bi biti velika škola za sve birače. Ako i sljedeća vlast bude koalicijska, postizborna bi koalicija bila logičnija. Saborski zastupnici, neovisno o tome jesu li u vlasti ili u oporbi, ne bi trebali biti pri svakom glasovanju slijepi poklonici »stranačke stege«. Valja koji put misliti i svojom glavom. Po uzoru na donošenje odluka Ustavnoga suda, mogli bi i zastupnici imati koji put izdvojena mišljenja, pa čak i glasovati protiv stranačke stege ako ocijene da je neki prijedlog opravdan. To se nažalost nije događalo.
Zastupnici u praksi često sami umanjuju važnost svoje uloge u Saboru. S gledišta zaštite općega dobra i hrvatskih nacionalnih interesa trebalo bi i upozoravati na važnost Hrvatskoga sabora, koji bi ne samo po Ustavu, nego i u stvarnosti trebao biti najvažnije političko tijelo u Hrvatskoj. No da bi to Hrvatski sabor mogao biti, prijeko je potrebno da u njega uđu najsposobniji ljudi, kvalificirani za sva područja društvenoga života, a ne samo politički teoretičari ili politički poslušnici.
Sve do sada vladajuće stranke i njihove koalicije afirmirale su model vladavine partitokracije, a ne demokracije. Partitokracija, osim što otuđuje vlast umjesto da ona bude stvarno javna, postaje zaprjeka razvijanju demokratskoga procesa, a često i zdravorazumskomu ili logičnomu pristupu stvarnosti. Naime, dok više-manje u svim hrvatskim političkim strankama ili lider ili najuža stranačka tijela prakticiraju najrigidniji oblik sirove vlasti i slijepe poslušnosti, mladi, stručni i sposobni uopće ne mogu doći do izražaja. Stranačka se vodstva često pretvaraju u svojevrsne klike koje sve podčinjavaju sebi i svojim interesima i ambicijama. Takvim je klikama namjera državu i državni aparat podrediti sebi i svojim interesima, a opće dobro ili hrvatski nacionalni interesi nisu im ni na kraj pameti. Državni se aparat birokratizira i postaje neosjetljiv za probleme građana. Zato Hrvatska treba napustiti dosadašnju vladavinu isključivosti i nepogrješivosti vladajućih struktura.
