Među tisućama onih čiji grobovi nemaju imena pjesnik je Tomica Penavić. Rođen je u Pribinovićima kod Širokoga Brijega 17. siječnja 1921. Sa sedam godina ostao je bez oca, a ubrzo mu je umrla i majka. U lipnju 1940. maturirao je na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu, a kao najbolji je maturant prigodom maturalne svečanosti za nagradu sjedio s profesorskim zborom. U ožujku 1941. upisao je Filozofski fakultet u Zagrebu. U biografijama se navodi da je za vrijeme NDH kao student bio i državni dužnosnik. U svibnju 1945. povukao se prema Austriji, do Bleiburga, kao i braća mu Mate i Mirko. Otada se za njega i Matu ne zna, a Mirko je preživio.
Pjesmom se javio 1939. u »Luči«, a tijekom rata objavljivao je u »Hrvatskoj mladosti«, »Hrvatskom narodu«, »Hrvatskom selu«, »Hrvatskom krugovalu«, »Plugu« i drugdje. Osim pjesmama, javljao se prikazima i ocjenama novih knjiga. Godine 1942. objavio je zbirku »Na stazama života«, čiji je pretisak izdan 1996. Penavić pjeva o zavičaju, težačkom životu, ljubavi, domovini, a »Posljednjom pjesmom« naslutio je – poput Branka Klarića i Gorana Kovačića – svoju nesretnu sudbinu.
Iskrena i topla pjesnička riječ
Penavić je pjesnik široka motivskoga dijapazona. Katkad je njegov lirizam »tvrd«, poput života s kojim se rano suočio. U tim je pjesmama on bard što će zapjevati u ime puka kojemu pripada, kao u »Pjesmi hercegovačkih seljaka«: »Teški su i dugi naši dani / Kratke su i malene naše noći. / Naši su obrazi izborani i neoprani, / Naše su ruke žuljave i tvrde.« Svoja vjerska traženja i snatrenja izrazio je u pjesmi »Bogu«, u kojoj je lirski objekt transponiran u prirodu i intimu. Ponegdje veže domoljubni i religiozni motiv, kao u lijepoj pjesmi »Božićna večer«: »Zvono je najavilo blizinu Vječnog. / Zvuk mu je zatitra’ iznad sniježnog vela / i našao smirenje daleko, / daleko iza bijeloga sela.«
»Pošao je pjesničkom stazom zaoravši prvu brazdu. Vrijeme je pred njim…«, napisao je u povodu prve i jedine mu zbirke fra Radoslav Glavaš. Nažalost, vrijeme nije bilo pred njim – pao je kao žrtva mržnje na hrvatstvo i katolištvo – ali je ostala iskrena i topla pjesnička riječ života, vjere i domoljublja. (L)
