Ljudi provode svoje živote žudeći za njom, tražeći je, razgovarajući o njoj. Njezino se značenje više osjeća nego što se jasno izražava. To je najveća vrlina; to je ljubav.
Mnogi, i izvan kršćanske vjere koja je definirala Boga kao ljubav, pokušavaju dati definiciju ljubavi, objasniti što je ljubav, no ni jedna definicija ljubavi nije potpuna i ne objašnjava do kraja tu emociju odnosno stanje. Iako se definicije mijenjaju i modificiraju, jedno je stabilno, a to je da ljubav čovjeka nagoni na najdivnije i najneustrašivije poteze, ali isto tako može biti toliko razarajuća i destruktivna, toliko snažna da raskine odnose, potičući neugodne emocije poput ljubomore.
Ljubav je složen i očaravajući fenomen, a posebno se čini da je romantična ljubav misterij koji je teško objasniti. Iako pjesnici i književnici pretaču romantične misli i osjećaje u riječi, ljubav je toliko neobjašnjiva da je potrebna pomoć znanosti kako bi je se moglo objasniti i razumjeti. Uostalom, psiholozi imaju puno toga reći o tome kako i zašto se ljudi zaljubljuju, kako vole i koju vrstu ljubavi njeguju.
Pojedini autori navode pet tipova ljubavi: prava ljubav, sentimentalna ljubav, platonska ljubav, prijateljska ljubav i senzualna ljubav, a neki iznose da ljubav uključuje različite tipove i razine afektivnosti poput bračne ljubavi, roditeljske ljubavi, obiteljske ljubavi, religiozne ljubavi, ljubavi prema čovječanstvu, ljubavi prema životinjama, ljubavi prema stvarima, ljubavi prema sebi, seksualne ljubavi, opsesivno-kompulzivne ljubavi i još niz drugih.
Ljubav u kojoj dominira naklonost jest ljubav zasnovana na snažnoj povezanosti i prisnosti i često se viđa između roditelja i djece; to je ljubav koja je ugodna i tiha, topla, puna međusobne potpore i uživanja. Prijateljska je ljubav protkana zajedničkim interesima, sličnim načinima razmišljanja, međusobnom suradnjom, poštovanjem i razumijevanjem. Zaljubljenost donosi najviše bura i oluja, praćena je naizmjeničnim stanjima ugode i straha od mogućega gubitka te ugode, a najviše je oslikava idealizacija i preokupiranost drugom osobom. Nesebična je ljubav ona koja ne traži, ne očekuje povrat uloženih emocija, ona jednostavno voli.
Psiholog Robert Sternberg dao je najobuhvatniji pregled ljubavi, navodeći da je ljubav uvijek sačinjena od tri elementa: strasti, intimnosti i predanosti. Intimnost označava bliskost partnera, povezanost i povjerenje; povezana je sa svim osjećajima koji promiču vezu, zbog čega jedna osoba vjeruje drugoj osobi, dopuštajući joj da se otvori i ogoli bez straha. Intimnost u sebi ima snažno zastupljeno povjerenje, poštovanje, komunikaciju i potporu; to je osjećaj sreće i potrebe za promicanjem dobrobiti druge osobe. Intimnost se događa kada maske savršenstva padnu i kad su partneri spremni prikazati sebe sa svim svojim slabostima i nesavršenostima. Strast uključuje tjelesnu komponentu odnosa i označava intenzivnu želju da osoba stalno bude s partnerom, i to ne samo u seksualnom smislu. Predanost je obilježena stupnjem u kojem je veza dobra i kvalitetna; i ona se odražava kroz vjernost, odanost i odgovornost. Predanost je komponenta stabilizacije odnosa. Ako je predanost izražena u visoku stupnju, osoba najčešće odlučuje ostati u takvu odnosu. Savršen odnos, ako takav uopće postoji, bio bi onaj u kojem su podjednako zastupljene sve tri komponente. No kako savršenstvo na Zemlji ne postoji, tako je veoma teško u istom omjeru imati i intimnost i strast i predanost. S druge strane stupanj strasti, intimnosti i predanosti može varirati, pojavljivati se ili nestajati. Stoga se i odnos može razvijati pozitivno ili negativno. Svaka komponenta ima određeno trajanje pa tako na početku odnosa prevladava strast, a s napretkom odnosa zamjenjuje ju intimnost, potom predanost, koja najsporije raste, ali se i najduže zadržava. No veza u kojoj prevladava isključivo predanost, a u vrlo maloj mjeri strast i intimnost, može trajati dugo, ali takvi parovi više nalikuju cimerima, manje ljubavnicima.
U svakom odnosu postoji trokut ljubavi (zastupljenost intimnosti, strasti i predanosti) i idealni trokut koji osoba teži postići. A taj ideal često je temeljen na prethodnim iskustvima ili očekivanjima.
I svaka osoba ima svoj ideal ljubavi, to je subjektivno iskustvo. I ako se parovi razlikuju u svom pogledu idealne ljubavi, to je dobar put nastanka problema i najčešće raspada odnosa.
Ljubav je uistinu složeno iskustvo, bez obzira na to o kojoj je vrsti ljubavi riječ. Iako se teorijske postavke mijenjaju kroz vrijeme, jedno je stabilno otkako je ljudske vrste: ljubav je važan sastojak života; ljubav je multidimenzionalna i postoje višestruki načini kako voljeti nekoga.
Ljubav bi po svojoj naravi trebala pružati osjećaj ugode, sreće i zadovoljstva, a emocionalna bi veza trebala biti sigurna baza u kojoj bi svaka osoba mogla naći svoje utočište u stanjima životnih kriza. No često emocionalne veze, bez obzira na to koliko je ljubavi u njima i koja vrsta ljubavi dominira, mogu biti izvor velike nesigurnosti, stresa i neugode.
U kakve emocionalne odnose osoba stupa i kakvu vrstu ljubavi razvija uvelike ovisi o stilovima privrženosti koju ljudi usvajaju u ranom djetinjstvu. Ranim iskustvima osoba gradi ideju o sebi i svijetu koji je okružuje, što će u budućnosti utjecati na osobne postupke.
Privrženost se razvija vrlo rano, još u dojenačkoj dobi, kad je svaka osoba bila bespomoćna i ovisna o roditeljima i roditeljskim postupcima. I jedino što je osobi omogućilo preživljavanje bila je upravo ta skrb i briga. I upravo privrženost koju dijete formira prema roditeljima utječe na daljnji odnos između roditelja i djeteta, ali i na odnose djeteta s drugim bliskim osobama u njegovu životu, kako u djetinjstvu tako i u odrasloj dobi.
Prema roditeljima koji su bili u stanju prepoznati potrebe djeteta te dosljedno i primjereno odgovarati na njih dijete će razviti sigurnu privrženost. Roditelji svojom osjetljivošću i dosljednošću djetetu šalju poruku da je sigurno i voljeno, slobodno izražavaju naklonost i bliskost, pružaju potporu i utjehu, ali i dopuštaju djetetu samostalno djelovanje i istraživanje okoline. Osobe koje imaju razvijen sigurni stil privrženosti imaju razvijeno povjerenje prema drugim osobama, u bliskim se odnosima osjećaju sigurno i iskreno i otvoreno razgovaraju o svojim osjećajima i problemima. Sukobe su u stanju promatrati kao priliku da razriješe nesuglasicu ili unaprijede odnos, nemaju teškoća u ostvarivanju bliskosti i intimnosti, u stanju su biti sami i u romantičnim odnosima i pri tome ne gubiti osjećaj osobne autonomije.
Anksiozni stil privrženosti najčešće je prisutan u osoba koje su odrastale s roditeljima koji im nisu pružali bezuvjetnu ljubav, kada su roditelji iz raznih razloga bili nedosljedni u svojoj skrbi. Ponekad su prisutni, osjetljivi na potrebe djeteta i spremno odgovaraju na njegovu potrebu za bliskošću, a ponekad su za dijete odsutni i emocionalno nedostupni. Dijete na taj način razvija sjećaj nesigurnosti u to hoće li roditelj biti dostupan i za njega kada mu bude potreban. Osobe s tom vrstom privrženosti imaju negativan model sebe i drugih. U svom su ponašanju često nepredvidive jer s jedne strane žele blisku vezu i intimnost, a s druge se strane boje bliskosti u odnosima, osjećaju nelagodu i strah od odbacivanja te stoga ne žele previše ulagati u odnos. Često imaju manje stabilne i konfliktne romantične odnose. Osobe s anksioznim stilom privrženosti često očekuju da će biti odbačene te stoga žele i partnera zadržati u blizini zbog straha od napuštanja. Intenzivno žele blizinu i intimnost u svojim odnosima. Osjećaju se nesigurno kad nisu u neposrednoj blizini partnera i često razmišljaju o svojim odnosima. Provode mnogo vremena razmišljajući što može poći po zlu.
Osobe s izbjegavajućim stilom privrženosti u bliskim odnosima često održavaju određenu razinu distance od svojih partnera kako bi se zaštitili od prevelikih očekivanja ili razočaranja. Takve su osobe često odrastale s roditeljima koji su zadovoljavali osnove potrebe djeteta poput hranjenja i igranja, ali su često odbacivali djetetovu potrebu za privrženošću, nisu voljeli prisan kontakt i nisu se osjećali dobro i ugodno kada je dijete pokazivalo potrebu za fizičkom i emocionalnom bliskošću. Izbjegavajuće privrženi odrasli češće pokazuju strah od intimnosti, nemaju povjerenja u ljude, osjećaju se nelagodno kad su bliski s drugima, postaju nervozni i odbijaju kontakt ako im se netko previše približi. Osobe s izbjegavajućom privrženošću često su spremne više uložiti u posao i karijeru nego u partnerske odnose.
Upravo ti stilovi privrženosti uvelike određuju kakav će tko stil ljubavi »njegovati«. Strastveni partner cijeni dobar fizički izgled partnera, vjeruje u ljubav na prvi pogled, ima točno određen tip partnera koji ga privlači, a u vezu ulazi intenzivno, želi odmah ostvariti potpunu bliskost s partnerom. Partner ljubavnik izbjegava se vezati za samo jednu osobu, ne veže se emocionalno i to očekuje od druge osobe i veze mu uvelike služe za dobar provod i zabavu. Prijateljski partner gradi ljubav postupno, i to najčešće s osobom koja mu je prethodno bila prijatelj te više cijeni prijateljstvo, a obitelj je konačni cilj takva odnosa. Ovisni partner traži puno pažnje, lako postaje ljubomoran i općenito mu je teško kada neko vrijeme nije sa svojim partnerom. Praktični je partner takozvani razumski partner – u odabiru se vodi razumom, a manje osjećajima, i partnere bira prema jasno zadanoj shemi, birajući partnera čiji su status i podrijetlo slični njegovima (a najbolje bi bilo da su isti), ne iskazuje emocije i ne pokazuje pretjeranu predanost i požrtvovnost. Altruistični je partner nesebičan, često su potrebe partnera ispred njegovih osobnih, pun je strpljenja, razumijevanja, odan je i rijetko posesivan.
Kakvu će vrstu ljubavi tko njegovati, u kakvim će se odnosima zadržati ovisi o brojnim činiteljima, no svaka osoba treba postati svjesna koji tip privrženosti dominira odnosno na koje se načine veže s drugom osobom. Jer se upravo privrženost pokazala ključnom u objašnjenju mnogih doživljavanja i ponašanja koji upućuju na više ili manje funkcionalnu prilagodbu pojedinca prema drugoj osobi. A upravo se vlastitim stilom privrženosti utječe na dobrobit cijeloga ljubavnoga odnosa. Jer ljubav i odnos nikad ne umiru prirodnom smrću, nego ih ubiju pogrješke, nepovjerenje i izdaja.
Vrste ljubavi
Odnos u kojem je zastupljena isključivo intimnost vrsta je ljubavi koja je obojena osjećajem bliskosti i povjerenja, osobe uživaju u zajedničkom druženju, bliske su i povezane, ali nema strasti i dugoročne privrženosti.
Zaljubljenost je vrsta ljubavi koju određuje isključivo strast i najčešće je prisutna na početku odnosa. Ako s vremenom ne dođe do razvoja intimnosti i predanosti, takvi odnosi vrlo brzo završe.
Prijateljska ljubav ona je koja u sebi nosi intimnost i predanost. Obično je prisutna u dugotrajnim vezama, gdje je stupanj strasti slabo prisutan, ali osobe u tom odnosu imaju snažnu emocionalnu vezu i privrženost. Takva je ljubav obično dugotrajna. No takva je vrsta ljubavi prisutna i prema članovima obitelji i bliskim prijateljima.
Romantična ljubav ona je ljubav u kojoj su strast i intimnost vodeće komponente i često je prisutna u prvim godinama odnosa; partneri su tjelesno bliski, osjećaju se kao najbolji prijatelji i uživaju provoditi vrijeme zajedno.
Takozvana budalasta ljubav ona je u kojoj vlada zaljubljenost, odnosno strast i predanost. Takvi su odnosi oni koji često vrlo brzo završavaju brakom. No šanse da takav odnos opstane velike su ako par odluči raditi na svom odnosu.
Potpuna ljubav ona je ljubav koju je najteže dostići. Podjednako je prisutna strast, intimnost i predanost. To je onaj idealni odnos koji svatko želi dosegnuti, ali malo ih doseže i održava takav odnos jer neke komponente mogu nestati i postati druga vrsta različite ljubavi.
Ako su odsutne tri komponente ljubavi, ako nema strasti, intimnosti ni predanosti, ne može se govoriti o stvarnoj ljubavi, nego o osjećajima koje osoba ima prema većini ljudi odnosno poznanika.
