Bogatstvo se nikad nije cijenilo koliko danas. Slavljenje bogatstva pojedinaca iz politike ili športa poistovjećuje se s njihovim vrlinama. Zbog takve zablude obveza stjecanja nekretnina i drugih dobara postala je opsesija. Nudi se mladima kao ideal »samo je bogat pojedinac sretan pojedinac« ili da su bogati veći domoljubi. Tako se na primjer prigodom raspisivanja narodnoga zajma i trezorskih zapisa javnosti poručuje da su kupci obveznica pravi domoljubi, osobito oni koji kupuju obveznice ili trezorske zapise koji premašuju svote od milijun eura. Neki se čak pitaju »zar samo tisuću milijunaša« (dakle misli se da bi ih trebalo biti više) iako bi se svi trebali pitati kako su nastali, a i dalje nastaju milijunaši.
Uspješni športaši kupuju ili grade vile s bazenima na krovu s neizravnom porukom »neka se zna tko sam ja«, a nisu problem. Istina je da rijetki ulažu u neki OPG u Slavoniji, poput bivšega reprezentativca, ili tenisača koji je osnovao posebnu zakladu za djecu i mlade športaše.
Sumnje i pitanja javljaju se kod političara i njihovih imovinskih kartica. Često ih ne znaju ispuniti ili zaboravljaju kako i kada su stekli milijune u nekretninama ili drugoj imovini. Previše ima raznih darovanja ili nasljeđivanja od predaka, kumova i prijatelja, a kod nekih i »velikih« gospodarskih uspjeha.
Kod onih koji zaboravljaju kako i kada su nešto stekli postoji opravdana bojazan kako će tako zaboravni i smušeni voditi državu, ministarstvo ili agenciju. Neki pak imaju tridesetak i više nekretnina u različitim državama, sve stečeno nakon Domovinskoga rata, valjda u skladu s uzrečicom »nekomu metak, a nekomu imetak«.
Usporedno s tom pojavom bogaćenja i slavljenja pojedinaca političke strukture teže podizanju svojega ugleda jačanjem ugleda države poticanjem športskih rezultata. To je opravdano, ali ipak treba očuvati mjeru, posebice kod poticanja navijačkih skupina. Možda je to bilo opravdano u početcima države kada se sve trebalo isticati kao hrvatsku posebnost, neovisno je li riječ o uspjesima u športu ili u gospodarstvu. Nažalost, više se uspijevalo u športu.
U Hrvatskoj se nakon Domovinskoga rata kao imperativ razvitka društava postavilo obvezno bogaćenje pojedinaca i centralizacija vladanja. Pošlo se od pretpostavke da će bogati pojedinci pridonijeti bogatstvu države i općemu blagostanju. No otišlo se predaleko te su eventualno dobre namjere postale pogrješke.
Pojedinci iz vladajućih struktura često zlorabe svoju moć i koriste se njome za stjecanje bogatstva. Tako je došla podjela na bogate pojedince s jedne strane i golem broj osiromašenih građana s druge strane.
Osiromašeni, posebice mlađi, u usporedbi s manjinom »uspješnih«, posebno kada se uspoređuju s političarima, ministrima i brojnim tajnicima raznih agencija, sigurno nisu sretni. Neki od njih, ako su članovi navijačkih skupina, privremeno nalaze zadovoljstvo u uspjesima naših športaša, a nakon toga ostaju sami u svojoj svakidašnjici.
Problem povećavaju i brojne županije, prekobrojni gradovi i općine koje dalje povećavaju svoju birokraciju, broj činovnika raste, a istodobno tijekom godina pada broj radnika u materijalnoj proizvodnji. Posljedica je tiho trajao iseljavanje. Djelomičan uzrok su veliki, srednji i mali poslodavci koji su podlegli imperativu brzoga bogaćenja plaćajući većinu svojih zaposlenih samo obveznim minimumom. Za takva ponašanja vrijedi poslovica »ugnjetavajući druge, i mudar postaje glup«. Zato danas moraju plaćati radnike goste, umjesto da su pravednije plaćali svoje sunarodnjake i zadržali ih u domovini.
Zbog nepoštenih i gramzljivih pojedinaca razvila se opća korupcija i nepotizam. Tako se »umijeće« upravljanja državom te njezinim ustanovama i institucijama pokazalo u štetnim oblicima i pretvorilo u »upravljanje« državom u vlastitu korist. To potvrđuju brojne korupcijske afere i suđenja, koje često završavaju jalovo ili uz samo simbolične odgovornosti uz isto takve simbolične kazne. Gotovo ni jedan veliki proces nije okončan niti je došlo do vraćanja nezakonito stečene imovine.
Potreban je preodgoj, ali prvo političara, a tek nakon toga pojedinaca. Nitko ne će Hrvatskoj ništa pokloniti ni nešto dobrovoljno besplatno dati. U mnogih su shvaćanja o radu i stjecanju često pogrješna i zamjenjuju se s interesima tržišta i kapitala. Zato se događa da se mnogi pojedinci koji su prešli granice dopuštenih ponašanja ne osjećaju krivima i smatraju da su moralno postupali, a drugi također odbijaju odgovornost jer su postupali po zakonu. Zbog takvih slojevitosti i nedefiniranih shvaćanja međusobnih granica poštenja, vjere, zakona, ustava i tradicijskih običaja dolazi u svijesti pojedinaca do zbrke i pogrješnih shvaćanja, što dovodi do neodgovarajućih ponašanja u određenim situacijama.
