Isus Krist, Otkupitelj čovjeka i Objavitelj čovjeku punine istine o Bogu, ali i o čovjeku samom, polazište je i pozadina svih poruka koje je sv. Ivan Pavao II. upućivao Crkvi i svijetu. Njegova enciklika »Veritatis splendor« o »nekim temeljnim pitanjima moralnoga naučavanja Crkve«, koja je izabrana za polazište ovoga priloga baš zato što, 20 godina nakon smrti velikoga pape, može poslužiti kao svojevrsno zrcalo promjena koje su se u međuvremenu dogodile, nameće brojna pitanja. Jedno od njih je odnos između ljubavi i istine; odnos koji se u posljednje vrijeme često spominje kad se govori o otvorenosti Crkve svima, pa i onima čiji život, ne uvijek njihovom krivnjom, ne odgovara objektivnoj moralnoj istini na kojoj Ivan Pavao II. u spomenutoj enciklici inzistira. No danas i u Crkvi ima mnogo onih koji su skloni prednost dati ljubavi, a neki ustrajanje na istini vide gotovo kao smetnju da bi se svi u crkvenim prostorima osjećali pozvano i ugodno.
»Dijelom su u pravu«
Osvrćući se na taj problem, dr. Mladen Parlov upućuje na njegovu složenost s obzirom na činjenicu da je u suvremenoj individualističkoj kulturi »došlo do odvajanja istine i ljubavi«. Ljubav uistinu jest »temeljni čovjekov osjećaj i temeljna čovjekova potreba«; ona »ima svoje sjedište u ljudskoj volji te je po sebi ‘ekstatična’, odnosno kad je autentična, teži da iziđe iz sebe i da se sjedini s onim što ljubi«.
»Za njega je euharistija uistinu najvažnija, ona je srce Crkve, srce kršćanstva. Zašto? Zato što je u njoj prisutan Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek. Sveti papa nas uči da slaveći euharistiju i sami postanemo euharistija, kruh za život braće i sestara«, kaže dr. Parlov»Njezina ‘ekstatična’ dimenzija upućuje i na njezinu transcendentnost, odnosno na njezino božansko podrijetlo i utemeljenje. (…) ‘Bog je ljubav.’ (…) Svaka istinska ljubav nosi u sebi nešto božansko, što i ne treba čuditi jer smo stvoreni na sliku i priliku Boga koji je u sebi otajstvo trojstvenoga zajedništva u ljubavi«, kaže dr. Parlov. U tom su smislu oni koji zastupaju prvenstvo ljubavi »dijelom u pravu jer je ljubav doista središte i temeljna krjepost kršćanskoga života«. No s druge strane, da bi ljubav bila autentična, ne može se odvojiti od istine. Ako se to dogodi, kao što je u današnjoj kulturi slučaj, »svi se mogući sadržaji predstavljaju kao ljubav, pa čak i ono što je u očitoj suprotnosti s krjepošću ljubavi«, kaže dr. Parlov.
Poziva se pritom na temeljni ustroj čovjeka kao duhovnoga bića: da bismo nešto ili nekoga ljubili, moramo spoznati istinu o njemu. Život u vjeri također poštuje tu gramatiku: ljubav jest najveća krjepost, ali »vjera je prva jer se po njoj spoznaje i prihvaća Bog kao najveća i prva istina, a potom dolaze ufanje i ljubav«. »Ne mogu Boga željeti kao najveće Dobro te se s njim po ljubavi sjediniti ako ga prije nisam spoznao«, kaže dr. Parlov. Ista je poruka u srži kršćanske objave. »Isus Krist za sebe kaže da je Istina, a ujedno je očitovanje Božje ljubavi prema nama. I njegova je poruka da se istinska ljubav ne može odvojiti od istine«, kaže dr. Parlov, napominjući da je to jedinstvo istine i ljubavi u sebi Isus očitovao i prema drugima: sve je ljude, posebno grješnike, susretao s ljubavlju i milosrđem, ali nije propuštao suočiti ih s istinom o njihovu životu i pozvati ih na obraćenje.
Istinska ljubav pretpostavlja istinu
Govoreći o »nedostatku samopoštovanja brojnih suvremenih kršćana«, sugovornik nastavlja svoje kritičko promišljanje na tragu temeljne poruke Ivana Pavla II.: okretati se Kristovu otajstvu, u njegovoj cjelovitosti. »Čini mi se da smo zaboravili da dostojanstvo Božje djece nosi sa sobom velike povlastice, ali i veliku odgovornost. Rado bismo povlastice, ali ne baš i odgovornost. I kad se nađemo pred riječju Božjom koja nas poziva na obraćenje, a nerijetko osuđuje i naše postupke, umjesto da se kajemo te molimo Gospodina za oproštenje i novi početak, lakše nam je ne čuti, lakše je utrnuti riječ Božju ili je prereći da govori ono što volimo čuti. Na taj način izdajemo Kristovu poruku. Iz naših propovijedi posve je nestao govor o Božjoj srdžbi, o potrebi kajanja i davanja zadovoljštine, o čistilištu, o paklu, ukratko o svemu za što nam se čini da bi moglo ‘uznemiriti’ naše vjernike. A baš bi trebalo uznemiriti i sebe i njih, kao što je Isus svojim govorima uznemiravao svoje suvremenike, kojima, primjerice, zacijelo nije bilo drago čuti da će svi propasti ako se ne obrate. Isus nas poziva da dođemo k njemu, da prihvatimo riječ koju nam navješćuje, da u naviještenoj riječi upoznamo istinu i po njoj postanemo uistinu slobodni. Jedino se u Gospodinu Isusu može iskusiti da istina vodi k ljubavi, a istinska ljubav pretpostavlja istinu. Istina i ljubav u Gospodinu su Isusu neodvojive«, kaže dr. Parlov.
Poruka mora proizlaziti iz cjelovitoga pologa vjere
Enciklika »Veritatis splendor« jedina je, uz encikliku »Fides et ratio«, u kojoj se papa Ivan Pavao II. izrijekom obratio biskupima, pozivajući ih da bdiju nad čistoćom i cjelovitošću nauka, koji uključuje i moralno naučavanje Crkve – naučavanje čije dijelove osporavaju ne samo mnogi suvremenici, nego i neki teolozi. S obzirom na suvremenu krizu autoriteta, krizu očinstva te općenito krizu svih institucija, veliki je papa očito prepoznao opasnost da i biskupi podlegnu duhu vremena.
»Kao nasljednicima apostola biskupima je u životu Crkve povjereno poslanje pastira, a ono se ponajprije sastoji u ‘nadgledanju’ (‘episcopus’), odnosno u brizi za povjereno stado. Ta se briga izvršava kao trostruka služba: naučavanja, posvećivanja i upravljanja. Prva je biskupska zadaća svima naviještati Kristovu radosnu vijest, a posebno povjerene im vjernike učvršćivati u vjeri. Danas se stječe dojam da dio biskupa izbjegava javno govoriti o ‘neugodnim’ pitanjima, primjerice o zlu pobačaja, o iskrivljenim oblicima suživota, o patnji, križu i slično. Nedavno sam pročitao da je jedan talijanski biskup posjetio jednu poznatu ženu, nevjernicu, koja se nalazi u terminalnoj fazi bolesti raka, te je potom javnim pismom pohvalio njezino hrabro držanje pred bolešću. No ni riječi o Kristu, o križu, o suotkupiteljskoj dimenziji patnje, o pozivu na kajanje i obraćenje. Pretpostavljam da je ta žena jednom primila krštenje te možda i vjerovala u Krista i njegovu otkupiteljsku ljubav. Nije li biskupova zadaća bila podsjetiti je na tu ljubav, na Božje milosrđe i opraštanje, pozvati je na kajanje i primanje sakramenta pomirenja i bolesničkoga pomazanja? Takav i slični biskupi više paze na medijski odjek svojih nastupa nego na poruku koju su dužni uputiti vjernicima, a ta poruka mora proizlaziti iz cjelovitoga pologa vjere, a ne dijela koji se sviđa ušima slušatelja. Bl. Alojzije Stepinac je jednom rekao rečenicu koju bi trebalo uvijek nanovo ponavljati svima i u svakoj prigodi: ‘Tko se Boga boji, nikoga se ne boji; tko se Boga ne boji, svakoga se boji!’« osvrnuo se dr. Parlov na tu dimenziju proročke poruke sv. Ivana Pavla II.
Euharistija najvažnija jer je u njoj prisutan Krist
Govoreći o pozivu suvremenomu čovjeku, ali i Crkvi, da se ne boje otvoriti vrata Kristu kao središnjoj poruci sv. Ivana Pavla II. i njegovoj najvažnijoj ostavštini, sugovornik upućuje na njegovu posljednju encikliku »Ecclesia de eucharistia« (»Crkva iz euharistije«, ili »po euharistiji«), objavljenu 2003. godine, s kojom je također povezano proglašavanje Godine euharistije (listopad 2004. – listopad 2005.) te u toj prigodi objavljeno apostolsko pismo, čiji naslov na nemirnom početku novoga tisućljeća zvuči kao vapaj, »Mane nobiscum, Domine – Ostani s nama, Gospodine«.
»Kad bismo je promatrali s različitih gledišta – biblijskoga, dogmatskoga, liturgijskoga – našli bismo brojne nedostatke, a ipak smatram da je to njegova svojevrsna duhovna oporuka u kojoj mu nije bilo važno sve ili puno toga napisati, nego donijeti ono što je smatrao najvažnijim. A za njega je euharistija uistinu najvažnija, ona je srce Crkve, srce kršćanstva. Zašto? Zato što je u njoj prisutan Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek. Sveti papa nas uči da slaveći euharistiju i sami postanemo euharistija, kruh za život braće i sestara; uči nas da razvijamo i živimo euharistijsku egzistenciju, odnosno da živimo na način sebedarja, na način Isusa Krista koji ne samo da taj način življenja uči i zapovijeda, nego ga i omogućuje«, zaključuje dr. Parlov.
Opasnost sinodnosti bez Krista
