U utorak 2. travnja navršava se točno dvadeset godina od smrti sv. Ivana Pavla II., pape koji je izveo Crkvu iz burnoga 20. stoljeća i uveo je u novo tisućljeće; tisućljeće čija prva desetljeća i svijetu i Crkvi vrtoglavom brzinom nameću nova i, čini se, sve teža pitanja. Kako bi onda uopće bilo moguće tek prigodničarski »komemorirati« godišnjicu smrti, a pritom se ne pitati u čemu je to »veliki papa«, kojega je njegov sadašnji nasljednik Franjo proglasio svetim samo devet godina nakon preminuća, prorok za današnje vrijeme. Od mnogih je mogućih pristupa tomu pitanju – jer je u mnogočemu Ivan Pavao II. bio prorok – izabran jedan: što ostavština sv. Ivana Pavla II. poručuje današnjoj Crkvi, u njezinu odnosu prema samoj sebi i u njezinoj svjedočkoj pojavnosti pred svijetom?
Dr. Mladen Parlov: »U svojoj prvoj enciklici papa izlaže otajstvo otkupljenja, odnosno otajstvo Krista Otkupitelja, pravoga Boga i pravoga čovjeka, koji svojim djelom otkupljenja postavlja temelje novoga svijeta i nove moguće civilizacije ljubavi i sveopćega bratstva među ljudima«Samo Krist zna »što je u čovjeku«
Glas Koncila je za pomoć zamolio splitskoga teologa dr. Mladena Parlova. Pritom je nakana bila krenuti od enciklike »Veritatis splendor« o »nekim temeljnim pitanjima moralnoga naučavanja Crkve«, koju je Ivan Pavao II. objavio još 1993. godine. Zašto baš od enciklike koja se bavi danas ne baš popularnim pitanjem crkvenoga moralnoga naučavanja? Možda baš zato što pitanje nije popularno, a razlog nepopularnosti vjerojatno leži u »diktaturi relativizma« – najprije spoznajnoga (nema istine), a onda i moralnoga (svatko je mjerilo samomu sebi, a ograničenja koja su nužna stvar su društvenoga dogovora), o kojoj je govorio nasljednik Ivana Pavla II. papa Benedikt XVI.
No brzo je pokazao razgovor s dr. Parlovom i njegovo spominjanje posljednje enciklike velikoga pape »Ecclesia de eucharistia« (Crkva iz euharistije) da baš sve što je sv. Ivan Pavao govorio i činio ima širi okvir, program koji je zacrtan u prvoj njegovoj enciklici »Redemptor hominis«, »Otkupitelj čovjeka«. Svojevrsni sukus toga programa sv. Ivan Pavao II. najavio je u propovijedi na svojoj prvoj papinskoj misi 22. listopada 1978. Riječi koje je Ivan Pavao II. tada izgovorio, a upućene su »svima«, onima koji vjeruju, koji traže ili možda sumnjaju, ušle su u antologiju duhovnih poticaja Katoličke Crkve: »Ne bojte se! Otvorite, štoviše, raširite vrata Kristu! Njegovoj spasenjskoj moći otvorite granice država, gospodarske sustave, kao i one političke, široka polja kulture, civilizacije, razvoja. Ne bojte se! Krist znade ‘što je u čovjeku’. Samo on to zna.«
Odgovornost biskupa za naviještanje i čuvanje nauka
Svi dokumenti sv. Ivana Pavla II., sve njegove ekumenske, međureligijske, mirovne inicijative, njegova 104 apostolska putovanja izvan Italije na ovaj ili onaj način odražavaju tu središnju poruku, tu prvu i osnovnu zadaću Crkve: naviještati i izgrađivati se po mjeri Krista, Sina Božjega, onoga koji »poznaje Oca« i koji »znade ‘što je u čovjeku’«. Komentirajući taj »program« sv. Ivana Pavla II., dr. Parlov kaže: »Karol Wojtyła postaje papa 16. listopada 1978., u vrijeme rasta i jačanja procesa sekularizacije i dekristijanizacije u cijeloj zapadnoj uljudbi, posebno u Europi. U svojoj prvoj enciklici papa izlaže otajstvo otkupljenja, odnosno otajstvo Krista Otkupitelja, pravoga Boga i pravoga čovjeka, koji svojim djelom otkupljenja postavlja temelje novoga svijeta i nove moguće civilizacije ljubavi i sveopćega bratstva među ljudima. Papa također upozorava na opasnost kad se napredak tehnike, koja omogućava bolji život i viši standard, događa bez etike. Takav bi napredak značio ujedno prijetnju za samoga čovjeka.«
I u spomenutoj enciklici »Veritatis splendor« veliki je papa, tumačeći same izvore kršćanskoga poimanja morala, krenuo od svojega temeljnoga polazišta: »Današnji se čovjek treba ponovno okrenuti prema Kristu da od njega dobije odgovor o tome što je dobro i o tome što je zlo.« Tumačeći tu tvrdnju, citira upravo encikliku »Redemptor hominis«: »Čovjek koji želi sam sebe do kraja shvatiti – ne samo po neposrednim, nesavršenim, često površnim, čak prividnim kriterijima i mjerilima svojega bića – treba da se, sa svojim nemirom i nesigurnošću, čak sa svojom slabošću i grješnošću, približi Kristu.« Moral je za kršćanina nasljedovanje Krista – Bogočovjeka, čovjeka posve po Božjoj mjeri, čovjeka potpuno ostvarena. Iz te temeljne misli papa izvodi druge temeljne zaključke, primjerice: moralni je nauk izrastao iz susretanja Crkve s Kristom (tradicija) te je sastavni dio njezina naviještanja (dakle nisu to samo istine vjere u užem smislu riječi); Crkva ga je stoga dužna naviještati i čuvati, za što su posebno odgovorni biskupi, kojima je enciklika i upućena.
Prva Kristova riječ: poziv na obraćenje
Gubitak teocentrizma u teologiji
Dr. Parlov komentirao je nekoliko naglasaka spomenute enciklike, od kojih ovdje izdvajamo jedan koji dobro oslikava sadašnji trenutak. »Papa je upozorio na pojavu i opasnost subjektivističkoga morala, odnosno opasnost da se moralne norme prilagođavaju životnim situacijama koje žive ili mogu živjeti pojedini vjernici. Jasno je da okolnosti utječu na naše moralno življenje, odnosno na naše životne izbore i odluke, ali odbaciti objektivne moralne norme znači odbaciti i sigurne životne orijentire koji pomažu u izgradnji života. Ivan Pavao II. jako je inzistirao na objektivnim moralnim normama. Tako je, primjerice, govorio o ljudskim činima koji su u sebi zli te ih nikakve okolnosti ne mogu učiniti dobrima. Takav je, primjerice, pobačaj: nikakve okolnosti ne mogu promijeniti činjenicu da je taj čin u sebi zlo i da je nedopustiv. Okolnosti mogu povećati ili umanjiti odgovornost onih koji su uključeni u taj zao čin, ali on u sebi uvijek ostaje zao. I to je ono što dio suvremenih moralista ne prihvaća, odnosno zagovaraju subjektivistički moral, u smislu da bi svatko prema vlastitoj savjesti trebao prosuditi je li nešto dobro ili zlo. U pozadini svega nalazi se gubitak teocentrizma (Bog u središtu) i prenaglašavanje antropocentrizma (čovjek u središtu) u suvremenoj kulturi, a to je zahvatilo i teologiju. Takav je pristup moralnim pitanjima pogrješan, odnosno nije u suglasju s naukom Isusa Krista koji nas poziva da se odreknemo čak i samih sebe ako želimo biti njegovi učenici. Zapravo Isus jako kritizira subjektivizam kad traži od svojih sljedbenika da se u svemu podlože Bogu, kao što je i on to učinio«, kaže splitski teolog.
Kršćanstvo na Zapadu u procesu nestajanja?
Posljednje tvrdnje, a i naslov »Ne suobličujte se ovomu svijetu« (Rim 12, 2), koji je Ivan Pavao II. dao drugomu poglavlju enciklike »Veritatis splendor«, u kojima odbacuje pogrješne tendencije moralne teologije, nameću mnoga pitanja vezana uz sadašnji trenutak. Prvo je pitanje teologu ima li Crkva, tj. imamo li mi uopće snage vjerovati da – isključivo po milosti, po daru Božjem – na neki način »imamo« Onoga koji je kadar dati odgovor na sva bitna ljudska pitanja. Dr. Parlov odgovara: »Kad kažemo ‘Crkva’, teško je odgovoriti na općenit način budući da Crkva u sebi nosi mnoštvo različitih iskustava življenja Radosne vijesti. Primjerice, dok Crkva u Africi, pa dijelom i na Dalekom istoku, raste i cvjeta, dotle je u zapadnoj Europi umorna i na umoru. Vjerujem da se i na Zapadu, u pojedinim mjestima ili lokalnim kršćanskim zajednicama, može naći puno osoba koje duboko proživljavaju Kristov poziv da ga nasljeduju, odnosno trude se biti istinski kršćani. Ipak, opći je dojam da je kršćanstvo na Zapadu, kao dosad dominantna kultura i pogled na život, u procesu nestajanja. Sv. Ivan Pavao II. u pobudnici ‘Ecclesia in Europa’ gotovo je očajnički zavapio europskim kršćanima da se vrate Kristu, odnosno da ponovno otkriju ljepotu i bogatstvo vjere na kojoj počiva gotovo cijela europska veličina i kultura. Nažalost, dojam je da njegov vapaj ne samo da nije poslušan, nego su procesi dekristijanizacije Europe od njegove smrti toliko uznapredovali da se više ne može govoriti o kršćanskoj Europi. Čitao sam jedan razgovor s kardinalom Willemom Jacubosom Eijkom u kojem on kaže da je Crkva u Nizozemskoj dotaknula dno te da sada slijedi proces ponovne izgradnje kršćanstva i Crkve, počevši od malenoga stada. Spomenute procese razgradnje kršćanske Europe, koje je sv. Ivan Pavao II. nazvao širenjem ‘kulture smrti’, još je krajem šezdesetih nagovijestio Joseph Ratzinger.«
