Današnji praški nadbiskup kardinal Dominik Duka bio je 1968. godine student teologije u Litomericama. Toga je ljeta bio na praznicima u svojem rodnom gradu Hradec Kralovi, gdje je, među ostalim, radio na popravku fasade na crkvi. Ujutro 21. kolovoza baš se brijao kad su mu rekli da su jedinice Varšavskoga pakta umarširale u Čehoslovačku. Najprije je mislio da je riječ o neslanoj šali. No pogled na ulicu brzo ga je uvjerio da je stvarnost mnogo, mnogo gora. Vidio je »jedinice Poljske narodne armije koje su djelovale vrlo opušteno«. Ipak, u svem zlu bilo je i »ugodna iznenađenja«. Otišao je naime do crkve, gdje su im »prilazili neki poljski vojnici s komentarima isprike i pomogli im raditi na crkvi«. Tako se sloma praškoga proljeća na svojoj osobnoj internetskoj stranici prisjetio kardinal Duka, koji inače nije zalazio u detaljniju analizu i vrjednovanje događaja, nego je tek iznio osobno sjećanje.
A jedan od globalnih pogleda na taj događaj, onaj iz samoga središta Crkve, iznio je papa Pavao VI. 22. kolovoza rekavši da je »potresen mir Europe, uključujući i svjetski mir; mir koji zrelost vremena, i prema nezatomljivu kršćanskom osjećaju, treba tražiti i izgrađivati, nakon pregorkih iskustava prošlih ratova, pa i onih koji su u tijeku«. »Dao Bog da ne bude smrtno (potresen mir)«, zaključio je Papa.
Premda kratkoga daha, praško se proljeće duboko utisnulo u europsko sjećanje, dijelom i zato što se u njemu vidi svojevrsna »komunistička« paralela sa studentskim neredima iste godine u zapadnoj Europi i s »oslobođenjem« koje su oni donijeli. A nostalgiju za »socijalizmom s ljudskim licem«, za kojega je navodno mnogo toga, ili čak sve, bilo bolje nego danas u Hrvatskoj, nije potrebno detaljnije opisivati.
Ne čudi stoga da su se mnogi o 50. obljetnici sloma praškoga proljeća ne samo prisjetili toga događaja, nego su nastojali vrjednovati njegove stvarne razmjere i njegov utjecaj na daljnju povijest do danas. Dakako, njegova percepcija ovisi o stajalištu s kojega se on promatra. Dok je, primjerice, za grkokatolike na području bivše Čehoslovačke praško proljeće ukinulo, barem formalno, nepravedno i krvlju zaliveno brisanje te Crkve i njezino »pripisivanje« ruskomu pravoslavlju te je i obljetnica proslavljena s oduševljenjem, mnogo je manje ona doživljena u Slovačkoj. Za Crkvu u Slovačkoj ključna »osma« nije 1968., nego 1978. godina, kad je uspostavom crkvene pokrajine u Trnavi konačno stečena neovisnost od mađarskih crkvenih struktura. Ipak, proljeće nije zaboravljeno. »Hrabrost onih koji su se oduprli 1968. godine« neka i danas »prizove u sjećanje vrjednotu neovisnosti«, prva je poruka predsjednika Slovačke biskupske konferencije, nadbiskupa Bratislave Stanislava Zvolenskoga koji se priopćenjem oglasio u povodu 50. obljetnice sloma praškoga proljeća.
Crkva se trudi davati svoj doprinos »da ljudi očuvaju svoju unutarnju i vanjsku slobodu te da ni u kakvim okolnostima ne gube nadu«, poručio je, dalje, nadbiskup Zvolensky. Prisjetio se i »komunističke propagande koja je okupaciju prikazivala kao pomoć, a gušenje kao normalizaciju«, poručivši da je to pouka i za današnje naraštaje da se ne daju zavarati. »Postavljanje izvrnutih ogledala, iskrivljivanje povijesti i bagateliziranje zločina« štete slobodi i sposobnosti prosuđivanja, prenijela je austrijska agencija Kathpress riječi slovačkoga nadbiskupa.
Najživlji je u medijskim osvrtima na praško proljeće u Češkoj bio pomoćni praški biskup Vaclav Maly, koji je tadašnje događaje proživio na prijelazu s malodobništva u punoljetnost. »Praško je proljeće i za Crkvu bilo proljeće«, rekao je. Pojasnio je prilike koje su vladale u pedesetima. Mnogi svećenici bili su uhićeni ili osuđeni, redovništvo je bilo ukinuto, biskupi ili pozatvarani ili izolirani od ostatka Crkve. K tomu, država nije prestala isplaćivati svećenicima plaće. Dakako, onima koji su joj bili po volji. Onim revnijima jednostavno je uskratila dopuštenje za rad i morali su za život zarađivati radeći nešto drugo. Djelovali su u ilegali, no tada ih je režim mogao u bilo kojem trenutku uhititi i osuditi.
U drugoj polovici šezdesetih – pripovijeda biskup Maly – mnogi su se svećenici vratili iz zatvora i aktivirali se u pokretima koji su doveli do praškoga proljeća. »Bilo je to vrlo plodno vrijeme, i na kulturnom polju. U Pragu su nastala nova kazališta i časopisi. Bio sam oduševljen i mnogo sam čitao«, kaže pomoćni praški biskup. Za slom proljeća kaže: »Bilo je prije toga pokazatelja da bi se nešto moglo dogoditi. No brutalan upad u takvom obliku nije se očekivao.« Prema njegovim riječima »čistke« u Partiji počele su u proljeće 1969. godine, a u ljeto su se proširile na ostale segmente društva uključujući i Crkvu.
Biskup Maly je, međutim, živi primjer da je nešto u dušama ljudi ipak ostalo. Nakon tih je događaja odlučio postati svećenik. »Nakon praškoga proljeća vidio sam, međutim, da su se ljudi promijenili i postali oprezniji. Ponovno su se javili karijeristi. Mislio sam tada da se ne može mijenjati osobno stajalište i vjera zato što se mijenja sustav. Kao svećenik želio sam pokazati da se isplati ispovijedati evanđelje«, svjedoči biskup. Zaređen 1976. godine, priključio se inicijatorima »Povelje 77«. »U crkvi sam propovijedao da moramo biti hrabri da bismo ispovijedali Isusa Krista i da moramo živjeti u istini. Bilo mi je jasno da ni u javnosti ne mogu šutjeti«, posvjedočio je mons. Maly.
Dakako, nije ga zaobišla sudbina hrabrih. »Tajna me je policija progonila, tukla, bio sam sedam mjeseci u zatvoru. Ipak, bilo je to za mene vrlo vrijedno razdoblje jer sam u toj opoziciji mogao voditi dijalog s ljudima posve različita podrijetla«, rekao je biskup. Kao svećenik djelovao je potajno. »U stanovima ili ljeti u šumi s malim sam skupinama slavio euharistiju. Držao sam sate Biblije i predavanja, podjeljivao sakramente i pisao za ‘samisdat’ (samostalno izdavanje, ilegalna literatura, nap. Da. G.)«, svjedočio je biskup.
Aktivan je bio i u baršunastoj revoluciji, na strani Vaclava Havela. »Istupili smo nakon što je policija razbila studente. Naš je cilj bio ljudima pokazati smjer. Rekli smo da ne smije biti osvete. Bilo je čudo da su nas ljudi prihvatili. Kad nam je pristupilo deset tisuća radnika jedne praške tvornice, bilo nam je jasno da smo dobili kritičnu masu«, rekao je biskup.
Budući da je praško proljeće Austriji posebno zanimljivo – jer je oko 100 tisuća ljudi nakon sloma emigriralo u tu zemlju, a oko 60 tisuća onih koji su se tamo zatekli na godišnjem nije se vratilo u Čehoslovačku – agencija Kathpress je, da bi upotpunila sliku o proljeću, posegnula za riječima 2011. godine preminuloga praškoga teologa Ota Madra, čiji je put kroz događaje bio vrlo sličan onomu biskupa Malyja, a slovi kao veliki promotor zasada Drugoga vatikanskoga koncila u Češkoj.
Da, praško proljeće za koje je katolička baza u početku mislila da je »trik komunista« kako bi se održali na vlasti, pokazalo se, premda kratko, dovoljnim da u Crkvu, koja je do tada bila posve izolirana od univerzalne Crkve, prodru prvine koncilske obnove. Štoviše, na inicijativu biskupa Františeka Tomašeka, kasnijega kardinala, osnovano je »Pastoralno vijeće« koje se razvilo u neku vrstu »štaba« za cijelu Crkvu u Čehoslovačkoj. Iz vijeća su koncilski impulsi dolazili u sve biskupije. Bilo je to tim važnije što se svi biskupi još uvijek nisu bili vratili u svoje biskupije te je svećenicima bio potreban neki putokaz. Dok se stari kolaboracionistički Svećenički mirovni pokret ugasio sam od sebe, u svibnju 1968. godine osnovano je i »Djelo koncilske obnove«, počeli su se organizirati svećenički tečajevi… Dana 20. kolovoza 1968. na jedan takav tečaj pozvan je iz Njemačke profesor Heinz Schürmann kako bi održao uvodno predavanje o Drugom vatikanskom koncilu. »Došlo je 400-tinjak svećenika, ozračje je bilo veličanstveno«, posvjedočio je Madr. No održan je samo prvi dan tečaja. Te su noći umarširale jedinice Varšavskoga pakta.
U pokušaju vrjednovanja praškoga proljeća na red nužno dolazi njegova prepoznatljiva sintagma »socijalizam s ljudskim licem«. Najupečatljiviji je odgovor za vatikanski portal »Vatican News« dao češki isusovac Milan Glaser. »Praški neuspjeh bio je trenutak kad su društvo i narod definitivno izgubili svaku nadu u političko vodstvo, do te mjere da je među ljudima bilo i onih koji su smatrali da je propast bila unaprijed programirana«, rekao je o. Glaser. I dodao: »Uostalom, ta retorika o socijalizmu s ljudskim licem nama Česima zvuči poput ‘nacizma s ljudskim licem’.« S tom se tvrdnjom slaže i spomenuti biskup Maly. »Da se praško proljeće nastavilo, došlo bi do demokratskoga sustava. Jer ljudima nije bilo do socijalizma, nego do slobode i demokracije«, rekao je. Proljeće je dakle, barem za većinu katolika u Češkoj, moglo biti samo faza. Istina, svijetla faza, ali ne i cilj.
