Dana 3. kolovoza 1323. u talijanskom gradu Luceri umro je, kao biskup tamošnje mjesne Crkve, Augustin Kažotić. Rođen oko 1260. godine kao sin plemenite trogirske obitelji, Augustin je vrlo mlad ušao u dominikanski prosjački red, a najplodnije je godine svojega života, od 1303. do 1322., proveo kao zagrebački biskup. Sedamstota godišnjica smrti prvoga hrvatskoga blaženika – beatificiran je 1702. godine – povod je za prisjećanje na njegov život. I na postavljanje pitanja u kojim se to obrisima Kažotićeva života i danas može pronaći nadahnuće, koje to skupine ljudi u njemu mogu pronaći nebeskoga zaštitnika, koja to današnja životna područja u njemu mogu pronaći svjetlo i zagovornika? Nameće se barem sedam elemenata.
Mnogo je toga bl. Augustin Kažotić »bio«: jedan od najučenijih i najutjecajnijih Hrvata svojega doba, crkveni obnovitelj, ljubitelj siromaha, neustrašivi branitelj prava Crkve, dobar organizator i gospodar… No zajednički nazivnik svemu jest vjera, želja za nasljedovanjem Krista koja ga je navela da kao sin ugledne i imućne obitelji uđe u prosjački dominikanski red. Upravo se u svjetlu toga nasljedovanja može shvatiti kako je uspio spojiti naizgled nespojive stvarnosti. Kao zagrebački nadbiskup posvetio se izvorima na kojima se napaja vjera. Obnovio je zagrebačku liturgiju, ustrajao na liturgijskom pjevanju, a za kanonike je uveo obvezu zajedničke molitve časoslova. Uvjerenje u Kažotićevu svetost jednodušno je. U samo godinu dana biskupskoga služenja u Luceri ostavio je tako dubok trag svetosti da on i danas živi. Štoviše, godine 1668. proglašen je zaštitnikom grada. Ubrzo nakon blaženikove smrti upravo je na jugu Italije pokrenuta inicijativa da se proglasi svetim. A u zagrebačkim liturgijskim knjigama iz XIV. i XV. stoljeća naznačena su mjesta za časoslov i misu u čast bivšega zagrebačkoga biskupa kad jednom bude proglašen svetim.
Kad se govori o Kažotiću kao prosvjetitelju i preteči humanizma u Hrvatskoj, obično se spominje općenito briga za prosvjećenje puka, a posebno obnova katedralne škole u Zagrebu. Smatra se da je Kažotićev korak bila (ponešto zakašnjela) reakcija na sljedeću odredbu Trećega lateranskoga koncila iz 1179. godine: »Crkva treba zbrinuti potrebite kako u onom što se odnosi na uzdržavanje tijela tako i u svemu što pridonosi napretku duha.
Svaka katedralna crkva mora osigurati dostatnu nadarbinu za učitelja koji će besplatno i bez ikakve druge naknade poučavati klerike dotične biskupije i sve siromašne studente i na taj način otvoriti putove znanja.« No Kažotićeva humanistička širina očituje se i u teološkoj i pastoralnoj razboritosti. U spisu o praznovjerju, koji je napisao za boravka u Avignonu između 1318. i 1322. godine, iznosi uvjerenje da treba razlikovati između krivovjerja, koje uključuje »krivo mišljenje u razumu, a tvrdokornost u volji«, i praznovjernih praksa koje su često odraz neznanja i nemoći. Augustin je sklon rješenju koje bismo danas nazvali katehizacijom i humanizacijom.
Odlika je to bl. Augustina Kažotića koju ističu svi njegovi životopisci. Osim što je rado dijelio milostinju, tu je ljubav znao i »institucionalizirati« osnovavši, primjerice, u Luceri dom za siromašnu žensku djecu i postavivši projekt bolnice. Osjećaj za siromašne vidi se i u uspostavi svojevrsnoga imovinskoga cenzusa kad je riječ o plaćanju katedralne škole. Kanoniku lektoru daje crkvenu nadarbinu, a od njega zauzvrat traži da od najsiromašnijih studenata »ni izravno ni neizravno ništa ne traži za svoj trud i službu«.
Trojica papa – Benedikt XI. koji ga je i imenovao zagrebačkim biskupom, Klement V. i Ivan XXII. – tražila su savjete od učenoga dominikanca i kasnije uglednoga biskupa. Kažotić je studirao na pariškom sveučilištu, koje se tada ubrajalo među najprestižnije u Europi, i već je tu stekao brojna poznanstva s crkvenim i svjetovnim uglednicima. Sve ga to nije spriječilo djelovati kao evangelizator i prosvjetitelj u vlastitom narodu i zauzimati se za njega. Naposljetku je to skupo platio.
Bl. Augustin Kažotić preteča je mnogih hrvatskih emigranata koji su, upravo iz političkih razloga, morali umrijeti izvan svoje domovine. Nezadovoljan nestabilnim prilikama u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu – nasilje, samovolja plemića, posezanje za crkvenim posjedima – hrvatsko-ugarski episkopat 1318. godine bira i šalje Kažotića kako bi se pred papom Ivanom XXII. u Avignonu požalio na zloporabe. Kralj Karlo Robert to mu je zamjerio i nije mu četiri godine dopustio povratak u Zagreb. Kad ni papine intervencije kod kralja nisu pomogle, Augustin Kažotić je imenovan biskupom Lucere. No pokojni dominikanac dr. Franjo Šanjek još je 1985. godine u Glasu Koncila primijetio nešto što ne prestaje biti nadahnuće: »Svijest pripadnosti siromašnom narodu i njegova budućnost bili su onaj neophodni motiv našim studentima u tuđini… (…) Za razliku od vremena renesanse i humanizma, hrvatski studenti 13. i 14. stoljeća češće se vraćaju u domovinu da bi svojim znanjem i iskustvom pripomogli kulturnom i religioznom preporodu Hrvatske. Jedan od uglednih povratnika je i Augustin Kažotić…«
Pastoralne probleme i teškoće klera Augustin Kažotić je, kao zagrebački biskup, rješavao sa svojim svećenicima. Za 19 godina biskupske službe sazvao je tri sinode, 1307., 1314. i 1318. godine.
Kad je Kažotić došao u Luceru, zatekao je tamo i Saracene, muslimane koji su se zadržali na teritoriju još od vremena osvajanja na jugu Italije. Podosta rano datira predaja koja kaže da je u pokušaju propovijedanja Saracenima bl. Augustin Kažotić bio napadnut i ozlijeđen te je ubrzo nakon toga umro. Prema toj bi predaji Kažotić bio mučenik. Njegova lubanja, koja se čuva u Luceri kao najdragocjenija Kažotićeva relikvija, doista upućuje na tešku ozljedu oštrim predmetom. Drugi pak pozivaju na oprez. Naime, poznato je da su na putu na studij u Pariz Kažotića i njegova suputnika napali razbojnici. Blaženikov drug u napadu je ubijen. Ozljeda bi mogla biti plod toga napada.
»Osjećam se na to posebno pozvanim zato što sam iz Kažotićeva roda pa blaženika zovem svojim prastricem. Posebno se on štuje i u Zagrebačkoj nadbiskupiji i Lucerskoj biskupiji kojima je u svojem vremenu upravljao. No volio bih kada bi o Kažotiću dobro znao cjelokupan hrvatski puk, kada bismo se njime svi ponosili i njemu se utjecali. On je ipak najstariji hrvatski blaženik. I iako je živio u nekim davnim vremenima, ostavio nam je u nasljeđe puno toga što baštinimo i danas«, kaže za Glas Koncila mladi dominikanac svećenik fr. Ante Kazoti, današnji izdanak drevne Kažotićeve loze, nakon što je nabrojio slavlja i inicijative u povodu proslave 70. obljetnice blaženikove smrti. U njih spada i trodnevni program u dominikanskom samostana sv. Petra mučenika u Starom Gradu na Hvaru, kojemu je fr. Kazoti starješina. Ističući elemente blaženikove aktualnosti, Kažotićev »praunuk« kaže: »Volio bih kao dominikanac, svećenik, redovnik podrijetlom iz njegova roda, da se i mi dominikanci i Zagrebačka nadbiskupija i Lucerska biskupija snažnije zauzmemo za njegovo proglašenje svetim. Samo molitva nije dovoljna. Treba se i aktivno zauzeti. (…) Tom bi se kanonizacijom Hrvatima još jednom priznala svetost, činjenica da je u našem narodu od davnina bilo posebnih, svetih, Bogu potpuno posvećenih ljudi. A i Kažotić je osobno to zaslužio. Nadam se da je ovaj izniman jubilej prilika da se snažnije povežemo i dovedemo kauzu do kraja.«
