»Čovječe, hoćeš li biti hrabar / dok te hrapava ruka smrti / bude škakljala po dlanu, / dok budeš gubio razum, a bio pri svijesti, / dok ti se život bude odvijao u trenu / i kad osjetiš na sebi težinu neba? / Ne, nećeš biti hrabar, ni ja nisam bio. / Bojat ćeš se smrti, a jedva čekati njezin trenutak. / Molit ćeš u sebi da se probudiš sa satom na ruci. / Boljet će te čitavo biće, a nećeš osjećati bol. / Mislit ćeš samo na sebe jer si prokleti ljudski stvor. / Neće te biti briga ni za majku, brata, oca… / Tražit ćeš od Boga da ti udijeli kartu za raj / tek onda kad shvatiš da si nitko, / da ti je došao kraj.«
Tako je u pjesmi »Osjećaj kraja« napisanoj godine 1994. osjećao tada 18-godišnji Denis Gurlica. Citirani stihovi tek su jedna od pjesama koje je autor napisao od 1993. do 2008. godine. Dugo su bile skrivene od očiju javnosti, čuvajući autorovu bol, njegove uspone i padove, traženja i nadanja, tapkanja za svjetlom u tunelu u koji je njegov život ušao onoga kobnoga 18. studenoga u Škabrnji, samo šest dana nakon njegova petnaestoga rođendana. A sada se odvažio podijeliti ih s drugima. Zbirka pjesama pod naslovom »Persona non grata« predstavlja se javnosti upravo u Škabrnji, dva dana prije povorke sjećanja u srijedu 16. studenoga.
Pozornu čitatelju Gurličinih pjesama bit će jasno da je njihov autor, tim više što je u vrijeme pisanja bio u rasponu od rane do zrele mladosti, bio suočen s nekakvom izvanrednom traumom, ali bi teško pogodio da je ona vezana uz rat. »Moja namjera nije ni bila tematizirati rat. Štoviše, mislim da je zbirka dubinski antiratna. Svoje iskustvo ne iznosim izravno. Nisam adresirao ni krivca ni traumu koja se meni dogodila. Vjerojatno je pisanje pjesama bila neka vrsta autoterapije, pokušaj da nekako ‘preradim’ tu traumu koja mi se dogodila u ratu«, kaže Gurlica.
Jednako tako, već i površno »guglanje« otkriva da je o svojem dramatičnom iskustvu medijima progovorio tek prošle godine, u povodu škabrnjske kolone sjećanja. »Imao sam prilike i ranije govoriti, zvali su me mediji, no nekako nisam za to bio spreman. Svoju sam muku nosio u sebi, a prošle sam godine na nagovor nekih ljudi skupio hrabrost i ipak progovorio. To lanjsko izlaženje u medijima kao da je bila uvertira u ovogodišnje objavljivanje zbirke«, kaže sugovornik.
No što se to traumatično dogodilo autoru nove zbirke pjesama? Denis Gurlica rođen je 12. studenoga 1976. Uobičajeni život škabrnjskoga dječaka završio je sa završetkom osnovne škole, nakon čega se u rujnu 1991. godine kao izvrstan učenik upisao u zadarsku Gimnaziju Vladimira Nazora. Nekako su upravo prije toga na Škabrnju pale prve agresorske granate, a ni u Zadru ga nije mimoišlo divljačko granatiranje grada. Ne uspijeva se točno sjetiti okolnosti zbog kojih ga je kobni 18. studenoga zatekao u Škabrnji.
Čini mu se da je netko mještanima dao jamstvo da se mogu vratiti u svoje domove, zbog čega je i bilo toliko civilnih žrtava, 48 ubijenih civila. U trenutku napada jedino je Denisov otac bio u Zadru. Ostatak obitelji, majka, brat i sestra, bio je u Škabrnji, ali su svi preživjeli tragediju.
U trenutku kad je 18. studenoga počeo napad, kad su na selo pale prve granate, Denis je spontano utrčao u najbliži susjedski podrum, tako da ono najgore nije proživio s obitelju. »Proživio sam torturu kakva se ne može zamisliti. Bilo nas je petero u podrumu, i tu smo ostali do kraja napada. Kad su ušli u selo, izvukli su nas i postrojili pred streljački red u dvorištu. U zadnji tren jedan je vojnik JNA rekao: ‘Vrati maloga.’ Još dok su me vukli iz toga reda, svi ostali s kojima sam bio u podrumu pobijeni su vatrenim oružjem. Potom su me vodili kroz selo. Bio sam potpuno sam. Uz usputna maltretiranja, u jednom su me trenutku doveli nekomu četniku. Taj me je čovjek htio zaklati. Stavio mi je nož pod vrat i upravo kad ga je htio povući, opet se, u zadnji čas, stvorio neki oficir JNA koji ga je odgurnuo i tako mi spasio život. Tako sam u možda sat vremena dvaput za dlaku izbjegao sigurnu smrt«, govori o svojim najtežim trenutcima Gurlica. Toga su ga dana u transporteru vozili u nekoliko okolnih mjesta. Tek su ga navečer pripojili drugim civilima te je susreo ostale članove svoje obitelji. Drugoga dana, 19. studenoga, pušteni su na neokupirani teritorij.
Gurlica je o proživljenom svjedočio na suđenju Zorani Banić i Milenku Radaku. »Ali ih nisam teretio. Gospođu Banić ja u Škabrnji nisam vidio, a kad me sudac pitao za Radaka je li to čovjek koji me htio zaklati, nisam mogao tvrditi da jest. Nisam se mogao sjetiti pa – ne daj Bože da bih nekoga za takvo što lažno teretio«, rekao je sugovornik. Inače su sjećanja na opisane sate problematična. »Gledajte, to je takav šok da to ne mogu opisati. U tom trenutku jedva znate gdje ste i što vam se događa«, kaže sugovornik.
Na napomenu da su za mnoge danas kolone sjećanja na žrtvu Škabrnje i Vukovara povezane također s osjećajem ponosa na stečenu slobodu, možda i prije nego s osjećajem boli, sugovornik kaže: »Svatko tko na taj dan dolazi u Vukovar i Škabrnju prije svega je prijatelj Vukovara i Škabrnje te je došao iskazati pijetet žrtvama. Stoga smatram da je to tim ljudima na veliku pohvalu, a nama Vukovarcima i Škabrnjancima na čast«, kaže sugovornik. Svjestan je da su događaji od prije 31 godinu za mnoge ipak prošlost. »No za mene to nije prošlo, ta trauma koju nosim, i vjerojatno ću s time morati živjeti cijeli život.«
A od događaja u Škabrnji 1991. godine do danas život Denisa Gurlicu nije baš mazio. Zbog bolesti koju je izazvala trauma i koja je zahtijevala bolničko liječenje 2000. godine prekinuo je studij na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Kasnije je studij ipak završio u Zadru. Kroz sve je to vrijeme radio kojekakve poslove, uglavnom teške i privremene. Danas radi u rasadniku pokraj Zadra. Triput je tražio status civilne žrtve rata i triput je odbijen, uz obrazloženje, pomalo čudno, da nema liječničkoga nalaza iz 1991. godine. »Kako mogu imati nalaz iz ’91. kad je bolest nastupila kasnije?« pita se Gurlica. Nade u tom pogledu polaže u novi, prošlogodišnji Zakon o civilnim stradalnicima iz Domovinskoga rata, pa je podnio novi zahtjev, čiji ishod iščekuje.
Premda se u pjesmama osjeća pogođenost nerazumijevanjem, konformizmom, prijetvornošću, pa i običnom ljudskom glupošću, sugovornik se ne žali. Kaže za sebe da i ne želi biti drugo nego »mali čovjek koji traži svoje mjesto pod suncem«, a dio svoje životne filozofije sabio je u stih pjesme »Blizu očaja«: »ali savjest mi kaže da je gore po cvijeću obuven / nego po trnju bos«. Ipak, i povorke na Dan sjećanja na žrtve Domovinskoga rata i same žrtve uvijek u sebi kriju poziv na boljitak; ne samo da bude bolja hrvatska država, njezine strukture, politika i sustav, nego prije svega da bolja budu ljudska srca. Taj boljitak srca nužno uključuje i odnos prema žrtvama Domovinskoga rata, posebno onima koje su ga preživjele, a traume im vjerojatno ne će postati prošlost dok ih bude.
