Da teolozi pišu teološke knjige nije ništa novo. No jest novina kad katolički teolozi napišu knjigu o pravoslavnom teologu. Upravo su to učinila dvojica hrvatskih teologa, dr. Richard Pavlić, svećenik Gospićko-senjske biskupije, župnik u Senju te profesor dogmatske teologije na Teologiji u Rijeci, i njegov đakovački kolega i subrat u svećeništvu dr. Antun Japundžić, zajednički potpisavši autorstvo knjige pod naslovom »Grgur Palamas«, uz koji stoji podnaslov »Otajstvo spasenja kao milost divinizacije«. Knjigu je izdao Glas Koncila.
Grgur Palamas (1296. – 1359.) bio je grčki monah, mistik, teolog, kasnije i biskup, a smatra se jednim od najznačajnijih, ako li ne i najznačajnijim teologom razdoblja koje je spojilo teološku misao crkvenih otaca s modernom i suvremenom pravoslavnom teologijom. Što se pak tiče divinizacije, pojam bi se mogao prevesti kao pobožanstvenje. Riječ je o uzdizanju pale ljudske naravi u božanske sfere, po Kristu i u Duhu Svetom.
O motivima koji su ih naveli na pisanje knjige jedan od autora, dr. Pavlić, odgovara: »Još od studijskih dana osjećam sklonost prema kontemplativnoj molitvi. Birajući temu magistarskoga rada za vrijeme studija u Rimu, tražio sam nešto što bi bio spoj dogmatske teologije i praktične duhovnosti. Za savjet sam tada zamolio starijega rimskoga kolegu Tina Šipoša. On mi je savjetovao teologiju Grgura Palamasa, koja je dobrim dijelom dogmatska obrana monaške molitvene, takozvane hezihastičke, prakse. Dodatni motiv bio mi je posjet papinskoj kapelici ‘Redemptoris Mater’ u Vatikanu u kojoj se nalazi mozaik s likom Grgura Palamasa, zajedno s Tomom Akvinskim i Ivanom Damašćanskim. Detalj toga mozaika odabrali smo za naslovnicu knjige. Budući da je đakovački kolega Antun Japundžić specijalizirao ekumensku teologiju, zamolio sam ga za suradnju u izdavanju ove knjige, što je on rado prihvatio.«
Dr. Richard Pavlić: »Dodatni motiv za pisanje knjige bio mi je posjet papinskoj kapelici ‘Redemptoris Mater’ u Vatikanu u kojoj se nalazi mozaik s likom Grgura Palamasa, zajedno s Tomom Akvinskim i Ivanom Damašćanskim. Detalj toga mozaika odabrali smo za naslovnicu knjige«No osobna se motivacija u ovom slučaju poklapa s općim dobrom Crkve. U uvodu knjige, naime, opširno se citira sv. Ivan Pavao II., poglavito njegovo apostolsko pismo »Orientale lumen« iz 1995. godine, u kojem je veliki papa naglasio da je nemoguće prodrijeti u sve bogatstvo kršćanske istine i njezinih implikacija bez upoznavanja i vrjednovanja obiju tradicija, istočne i zapadne. Što to dakle kršćanski Istok ima, ili što je sačuvao, a da smo to mi zapadnjaci ako li ne posve izgubili, a ono više ili manje zanemarili? I obrnuto…
»Čini mi se«, odgovara dr. Pavlić, »da je kršćanski Istok više očuvao osjećaj za otajstvo. Zapad je skloniji racionaliziranju, što ponekad kao posljedicu može imati gubitak osjećaja za otajstvo, a može čak voditi u ekstremni i štetni oblik sekularizacije, pa čak i profanacije Svetoga. To se može primijetiti na svim područjima vjerskoga života, od liturgije preko teologije do praktične duhovnosti. S druge strane zapadni osjećaj za ‘ratio’ (um, razum) i sklonost k razumskoj analizi mogu biti prednost za razvoj teologije. Upravo zato iskreni susret vjere i tradicije kršćanskoga Istoka i Zapada može donijeti međusobno obogaćenje i pridonijeti ‘punomu i cjelovitomu razumijevanju kršćanskoga iskustva’, o kojem je u pismu koje spominjete govorio sveti i nama toliko dragi papa Slaven, Ivan Pavao II.«
Željeni susret već se u velikoj mjeri događa, kaže drugi autor knjige, koji, osim što predaje na KBF-u u Đakovu, izvršava dužnosti nadbiskupijskoga voditelja ureda za promicanje ekumenizma, predsjednika Ekumenske koordinacije osječke regije te je član Vijeća HBK-a za ekumenizam i dijalog. Osim toga, poslijediplomski studij na Papinskom istočnom institutu u Rimu okrunio je 2015. godine obranivši doktorsku tezu pod naslovom »Ekleziološka vizija srpsko-pravoslavnog teologa oca Justina Popovića (1894-1979)«.
»Kad danas govorimo o kršćanskom Istoku i kršćanskom Zapadu, treba imati na umu da je pravoslavlje već prisutno na Zapadu i ne nalazi se samo, recimo to tako, u tradicionalno pravoslavnim zemljama. U tom je smislu već prisutan određeni utjecaj zapadne kulture, mentaliteta, načina razmišljanja na pravoslavlje, ali i obrnuto. Dolaskom pravoslavlja na područje zapadne Europe stvaraju se i duhovna i intelektualna središta gdje se susreću pravoslavni i nepravoslavni te se već sada može govoriti o značajnoj dijaloškoj dimenziji«, kaže dr. Japundžić.
Kao veliki uzor u traženju uzajamnih spona istočnoga i zapadnoga kršćanstva ekumenski teolog iz Đakova navodi kardinala Tomaša Špidlika i njegov govor o »dvama plućnim krilima« kršćanstva, zapadnom i istočnom. »U tom smislu Istok i Zapad, odnosno istočna i zapadna kršćanska tradicija, čine cjelinu za život Crkve te su jedna bez druge nepotpune«, zaključuje, u suglasju sa svojim kolegom iz Senja, dr. Japundžić.
Dr. Antun Japundžić: »Istok i Zapad, odnosno istočna i zapadna kršćanska tradicija, čine cjelinu za život Crkve te su jedna bez druge nepotpune«Istraživanje je li spomenutu metaforu prvi upotrijebio kardinal Špidlik ili papa Ivan Pavao II., koji ju je također primjenjivao na Europu kao takvu, dovelo je do zanimljiva otkrića: ni jedan ni drugi. Metaforu »dvaju plućnih krila« stvorio je ruski pjesnik, jezikoslovac i filolog Vjačeslav Ivanov, pravoslavni pionir ekumenizma koji je naposljetku postao katolikom, ali to nije smatrao činom otpadništva od, kako ju je nazvao, »prave i časne istočne pravoslavne ili grčko-ruske Crkve«.
Sam je sugovornik spomenuo problem pretjeranoga nacionalizma, koji je u pravoslavlju na neki način i institucionaliziran autokefalnošću pojedinih nacionalnih Crkava, što može rezultirati time da se nacionalni identitet pretpostavi kršćanskomu identitetu. Dr. Japundžić na to pitanje odgovara: »Rekao bih da je važno i jedno i drugo, i pripadnost kršćanstvu i nacionalna pripadnost. Naime, po krštenju smo kršćani i na taj način pripadamo Crkvi, a po rođenju smo pripadnici nekoga naroda ili nacije. Ako se, međutim, nacionalni element previše naglasi, kršćanska i duhovna dimenzija padaju pomalo u sjenu. To ujedno stvara problem i teškoću u dijalogu. No taj je problem moguće i potrebno nadići, što uočavamo i u stajalištima nekih suvremenih teologa koji to čine.«
Na pitanje pak u kojoj mjeri sekularizam kao zajednički »neprijatelj« može zbližiti dva plućna krila koja još uvelike dišu svako za sebe dr. Japundžić odgovara: »Nove promjene u društvu zasigurno donose i određene promjene među kršćanima koji su dio toga društva. U tom su smislu kršćani kako istočne tako i zapadne kršćanske tradicije pozvani djelovati zajedničkim snagama te odgovarati na izazove u suvremenom svijetu. Na taj će način ne samo unaprijediti dijalog i postojeću suradnju, nego će također snažnije pridonijeti očuvanju kršćanskih vrjednota u sekulariziranom društvu.«
