Malo koji blagdan tako stvarno i tako masovno poveže ljude kao što to čine svetkovina Svih svetih i takozvani »Dušni dan«, tj. Spomen svih vjernih mrtvih. Doista, malo se tko na te dane ne zaputi na groblje pohoditi grobove svojih najmilijih. Pa bio i na drugom kraju svijeta, čovjek će prošetati tamošnjim grobljem misleći na svoj dom, na svoje pokojne… Pastoralci će se ipak potužiti: istina, odlazak na groblja je masovan, ali se za misu na Sve svete to baš i ne može reći. Kao da mnogi Sve svete doživljavaju jednostavno kao »dan mrtvih«, a Dušni dan kao njegov svojevrsni dobrodošao nastavak, posebno za one koji imaju drage pokojnike na više grobalja. Očito je da Crkva, nudeći dva dana za slavljenje, želi naglasiti dvije različite stvarnosti. No jednako je tako očito da su dva dana iznutra ipak povezana. Je li (samo) smrt ono što ih povezuje?
Elemente za odgovor na postavljeno pitanje mogla bi ponuditi knjiga »Čovjek i smrt – Teološki, filozofski, bioetički i društveni pristup«. Riječ je o zborniku radova, predavanja održanih na znanstvenom skupu na istoimenu temu od 14. do 16. rujna 2016. u Zagrebu, u organizaciji Instituta društvenih znanosti »Ivo Pilar«, Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta i udruge »Posmrtna pripomoć«. Čak 30 predavanja svjedoči o mnoštvu mogućih pristupa temi smrti (skup je imao i ekumenski i međureligijski), a u ovom prilogu bit će korišteni tek neki radovi.
Više je autora (Ante Vučković, Zoran Turza, Željko Pavić, Nenad Malović) na simpoziju, neki unutar teološkoga pristupa, analiziralo neka filozofska razmišljanja o smrti, počevši od starogrčkih filozofa do danas. Osnovni se obrisi provlače kroz sve radove. Prvo, smrt je jednostavno dio čovjekova postojanja, dio »biti čovjek«. U tom smislu Martin Heidegger, kojega, kad je riječ o misliocima koji su utirali put suvremenosti, nitko ne može preskočiti, kaže da se sav ljudski život odvija pod vidom svijesti o smrtnosti (»Sein-zum-Tode«). Drugo, smrt je neponovljiva i nepriopćiva. O njoj se ništa ne može znati na temelju iskustva, ni svojega ni tuđega. Ona je ono nepoznato što se svakim danom sve više približava. Stoga pomisao na smrt izaziva tjeskobu, strah. Posebno u onom »najaktualnijem« slučaju. O smrti se, naime, može govoriti općenito, u smislu: umire se, čovjek je smrtan. Prije ili kasnije, potom, smrt dragih osoba nameće doživljaj smrti kao nepovratnoga gubitka, što je već ozbiljan slučaj. No slučaj koji se tiče apsolutno svakoga, i to do same srži, jest vlastita smrt.
Budući da smrt sama o sebi ništa ne kazuje, presudno je značenje koje joj čovjek kroz povijest pridaje. Ona je, dakle, svjetonazorsko pitanje. O značenju koje smrti pridaje pojedinac (odnosno religijske skupine, idejne struje) uvelike ovisi i kako će oblikovati svoj život. O tome je zanimljivo zapažanje u svojem predavanju »Čovjek i smrt« u zborniku iznio dr. Ante Vučković. »No što je smrt? Prelazak u neki drugi način postojanja ili kraj i nestanak? Ta alternativa ne pokriva vrijeme ljudskoga postojanja na zemlji. Puno ranije i puno duže traje shvaćanje smrti kao prelaska. Smrt kao nepovratan odlazak u nepostojanje relativno je kasna ideja koja se pojavljuje u Gilgamešu, a svoje jasne i oštre obrise dobiva tek u naše vrijeme. Puno ranije i puno dulje traje shvaćanje smrti kao prelaska. Zato se uz smrt vežu metafore prelaska, putovanja, odlaska, oslobođenja, pozdrava, sna i slično«, kaže dr. Vučković.
Dakako, u tu »stariju« skupinu spadaju više-manje svi religijski sustavi, posebno monoteističke religije koje naviještaju osobnoga Boga kao tvorca i jamca života. Druga skupina trudi se na neki način ignorirati smrt, bilo stvaranjem mita o savršenim ovosvjetskim društvima i poredcima (zato valjda velikim totalitarnim ideologijama nije bio problem žrtvovati milijune života svojim ciljevima) bilo okretanjem glave od problema koji smrt postavlja. Takav su pristup već u staroj grčkoj zagovarali stoici i epikurejci. Oni »tvrde da smrt ‘nije ništa što nas se tiče’, jer ‘dok živimo, smrt nije prisutna, a kada je prisutna, nas više nema’«, tumači u svojem radu »Smrt je ‘Meister iz Njemačke’« dr. Željo Pavić. Na opisanu bi se liniju mogao svrstati i današnji prevladavajući odnos prema smrti, koji je nastoji pošto-poto izgurati na margine života, propovijedajući kult uspjeha, ljepote, tijela, zdravlja.
No može se reći da postoji i treći put koji, ako i priznaje da ljudski um ne može prodrijeti u samu smrt te se ne usudi govoriti što bi bilo iza nje, ipak ozbiljno uzima ljudsku smrtnost, uključujući i vlastitu. Tako dr. Pavić, tumačeći Karla Jaspersa, kaže: »Nužnost ‘šutnje’ pred smrću zbog onoga neznanja Jaspers tumači i kao ‘htijenje neznanja’ (‘Nichtwissenvollen’) koje se prije svega sastoji u sljedećem: premda ne mogu znati što smrt jest, svoj život ipak moram ustrojiti u pogledu na vlastitu smrtnost i konačnost, preispitujući ga polazeći od nulte točke, tako da – opet paradoksalno – izlazi da mi je misao o smrti ne samo nit vodilja mojega izvršenja života (‘Lebensvollzug’), nego i izvor moje ‘savjesti’ i ‘odgovornosti’ prema životu. Tek tada moja smrt postaje ona ‘granična situacija’ u sudaru s kojom odgovorno preuzimam i vodim svoj život i u kojoj prestajem ‘objektivno’ promatrati smrt kao puko uništenje i postajanje besmislenim svega.«
Na sličnom je tragu i Emmanuel Levinas, čiju je misao u svojem radu predstavio dr. Vučković koji kaže: »Sve što znamo o smrti dolazi iz druge ruke. Nikada iz prve. Smrt nam prijeti stoga što o njoj nemamo nikakve predodžbe. Smrt se približava i u određenom trenutku ne možemo više moći moći. (…) Smrt je apsolutno drukčija. Ona je izvanjskost koja ne dopušta nikakav odnos. Smrt ne dopušta osobni odnos. Upravo to, međutim, dopušta etički odnos. Smrt je prijetnja koja nam oduzima vrijeme i istodobno smrt nam ostavlja još vremena. Neizbježna je, a ostavlja nam još neko vrijeme. Imati vremena prije neizbježne smrti znači moći upasti u očaj ili živjeti svoje vrijeme kao bitak na smrt, ali može značiti i živjeti svoje vrijeme za drugoga. To je vrijeme u kojem je moguć odnos s Drugim. Smrt oduzima subjektu njegovu moć. No, pita se Levinas, ima li života izvan autonomije, izvan autarktičnosti subjekta, izvan gospodstva i moći? Smrt svaku brigu koja bi se htjela baviti mojom egzistencijom čini besmislenom. Čak smiješnom. Ništa nije komičnije od brige za samoga sebe u trenutku blizine smrti. Kao škrtac koji se na smrtnoj postelji skrbi za svoj novac. Skrb za Drugoga, međutim, nije ni smiješna ni suvišna na smrtnoj postelji.«
»Ljubav je jaka kao smrt.« Taj redak iz Pjesme nad pjesmama, koji podsjeća na žrtvu svih onih koji su iz ljubavi prema drugomu prihvatili smrt te time posvjedočili da je ljudsko srce ipak usmjereno prema nadi, prema vječnomu zajedništvu u ljubavi, citira dr. Vučković kad u svojem radu započinje kratku analizu Isusova suočavanja sa smrću. Pritom ističe trajnu Isusovu svijest da ga u Jeruzalemu čeka smrt, premda »smrt nije bila njegova misija i njegovo poslanje«. »Njegovo je poslanje bilo naviještati Otčevu blizinu i ljubav, mogućnost otkupljenoga života«, kaže autor.
O neposrednom Isusovu suočavanju sa smrću dr. Vučković piše: »I Isus kao i Sokrat zna da ga čeka smrt. No on se za nju priprema drukčije. Sa svojima će slaviti pashalnu večeru. Uzet će na sebe sliku janjeta i sliku oslobođenja od ropstva. Sa svojima će razgovarati o svom odlasku. No nakon toga će se sam susresti sa svojim strahom od poniženja, patnje i smrti. Čaša. To je ime za njegovu patnju, bol, osudu i sramotnu smrt. (…) Ne želi je. Ne priziva sebi patnju. Moli da je Otac otkloni. No molitvu završava onako kako se molitva inače završava: prihvaćanjem Otčeve volje. Većina u toj molitvi površno vidi kako Otac hoće njegovu smrt. (…) Kako to da Otac Isusa uslišava u svakoj njegovoj molitvi, a kada ga jedan jedini put moli za sebe, ostaje nijem i tvrd? Kakav je to Otac koji hoće sinovljevu smrt unatoč tomu što sin moli da ga poštedi? Kako ljubiti takvoga Otca? (…) U Getsemanskom vrtu Isusu se u srcu molitve nameće najvažnije pitanje njegova života. U trenutku kada je otpor prerastao u jasnu volju da ga se ubije, da li da i dalje naviješta Otčevu ljubav prema ljudima? Nije li to trenutak za promjenu? Trenutak da i on odbaci one koji su njega odbacili? I u molitvi Isus donosi svoju najvažniju odluku: i dalje će vršiti Otčevu volju koja se nije promijenila. Od početka do kraja Otčeva je volja bila i ostala ista. I dalje će svijetu pokazivati ljubav i praštanje neovisno o tom kako će se svijet odnositi prema njemu. (…) Ni jednom gestom ne osuđuje one koji njega osuđuju i ni jednom riječju ne govori ništa što već nije govorio na vrhuncu oduševljenja svijeta.«
Posebnu pozornost autor poklanja poruzi prisutnih kod raspeća (»Druge je spasio, neka spasi samoga sebe, ako je on Krist Božji, Izabranik!«, prema Lk 23, 35) te Isusovu reakciju: »Otče, oprosti im, ne znaju što čine!« – »To da Isus ne čini ništa da bi spasio samoga sebe pokazuje upravo to da je Mesija. Jer Mesija nije došao spasiti sebe, nego druge. Njegova je smrt za druge. (…) I za svoje bližnje i za svoje protivnike«, kaže dr. Vučković.
U svjetlu uskrsnuća dr. Vučković zaključuje: »Kršćani će u Kristovoj smrti vidjeti epohalni događaj u kojem se je dogodila smrt smrti. Kristovom je smrću uništen žalac smrti. Od sada se smrt veže uz stanje odvojenosti od Boga. To se stanje naziva grijehom. Gdje je zavladao grijeh, ondje caruje smrt. Tko se prikloni Kristu, ulazi u snagu njegove pobjede nad smrću i tako ulazi u život. Ljudi će i dalje umirati, ali tko umire u Kristu, probudit će se na novi život.« Nije Isusova smrt jedina koju autor analizira. Prije njega je, kao također relevantnu za zapadnu civilizaciju, analizirao Sokratovu smrt, ističući moralnu pobjedu koju je, dragovoljnim prihvaćenjem smrti, stari grčki mudrac izvojevao za sebe i za svoje prijatelje. Isus je pak izvojevao pobjedu nad smrću, ne ponajprije za sebe, nego za druge – za sve. Nakon Isusove je smrti dr. Vučković promišljao o još dvije smrti, sv. Franje Asiškoga i sv. Majke Terezije. Njihove su se smrti, kao uostalom i životi, suobličile Isusovoj smrti. Od Isusa su naučili dva umijeća koja su – kako to već i posve ljudsko iskustvo i umovanje kaže – uzajamno tijesno povezana: umijeće življenja (»ars vivendi«) i umijeće umiranja (»ars morendi«).
Eto i implicitnoga objašnjenja zašto Crkva štuje svetce, kako one znane, kanonizirane, tako i milijune neznanih Božjih ugodnika kojih se posebno spominje upravo na Sve svete. U svetcima je opipljivo i kroz sva stoljeća nazočno Kristovo spasenje od dvaju neprijatelja od kojih se čovjek sam nikako ne može izbaviti: od grijeha i od smrti. U njima vide ostvaren ideal novoga, spašenoga čovjeka, »oprana u krvi Jaganjčevoj«, čovjeka blaženstava.
Od predavanja objavljenih u spomenutom zborniku zanimljivo je i ono koje je održao dr. Porfirije Perić, mitropolit zagrebačko-ljubljanski. Na temelju pravoslavnoga nauka, koji se u biti ne razlikuje od katoličkoga, on je naglasio crkveni značaj »nadilaženja straha od biološke smrti«. Posebno pritom vrijedi naglasiti ulogu euharistije. »Ako je kršćanin u krštenju uronjen u Kristovu smrt i uskrsnuće, ako je time započeo svoju preobrazbu u novoga čovjeka, tada se ta preobrazba ponajviše nastavlja kroz euharistiju. (…) Tako je i euharistija Pravoslavne Crkve odsjev i predokus beskraja u prostoru, beskonačnoga u konačnom, neograničenoga u ograničenom, bezvremenskoga u vremenitom. Ona čovjeka ne dovodi samo pred prazan Kristov grob, nego ga dovodi do onoga budućega Carstva u kojem ne će biti muke, ni smrti, ni ikakve raspadljivosti«, kaže mitropolit Perić. Tu također valja podsjetiti i na jedinstvo zemaljske i nebeske Crkve, koje jasno dolazi do izražaja u svim kanonima (euharistijskim molitvama) u katoličkom euharistijskom slavlju.
Svi sveti i Dan svih vjernih mrtvih dobra su prigoda da se živi podsjete kako na svoje pokojnike tako i na vlastitu smrtnost, oboje u nadi koja svoj izvor nalazi u Bogu. Ta nada živima pomaže razlučiti privid od stvarnosti, bitno od nebitnoga. U tom su smislu prvi dani studenoga vrijeme intenzivnoga poziva na obraćenje, na još jednu korekciju puta prema čovjeku blaženstava. No ta ista nada opravdava molitvu za sve pokojne, jer sam je Isus molio čak i za one koji »ne znaju što čine«. Nada u novi život u Bogu, konačno, vodi u sveopće pomirenje, koje uključuje i pomirenje živih s mrtvima. Jer svima je obećana prva, kapitalna nagrada i u predanju Božjemu milosrđu ni jedan propust nije nepopravljiv dovijeka. Nakon svega rečenoga nije potrebno posebno isticati da istinska vjernička proslava tih dana svakako uključuje euharistijsko slavlje, u kojem se zemaljska Crkva sa svojom Glavom pridružuje nebeskoj Crkvi u hvaljenju Boga.
