»Očito društvo još nije svjesno svih posljedica« političko-pravnih mehanizama koji su inaugurirani u četvrtak 24. lipnja kad je Europski parlament sa 378 glasova »za«, 255 »protiv« i 42 suzdržana prihvatio Izvješće o stanju spolnoga i reproduktivnoga zdravlja i prava u EU-u. Dokument koji za države članice EU-a nema obvezujući značaj, ali prihvaćen kvalificiranom većinom ipak predstavlja službeno stajalište, rezoluciju Europskoga parlamenta, priredio je i sastavio hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu Predrag Matić.
A ocjenu o tome da društvo nije svjesno kamo vodi slovo dokumenta i duh kojim je on pisan iznio je dr. Damir Šehić, svećenik Zadarske nadbiskupije koji je nedavno, upravo u izdanju Glasa Koncila, objavio knjigu »Teološko-bioetičko vrjednovanje ustavnosudskih odluka o pobačaju«. Dr. Šehić najprije iznosi okvirnu ocjenu toga dokumenta. »Već površno čitanje cijeloga teksta i detektiranje smjera kretanja tzv. progresivizma otkriva da je riječ o regresiji demokracije koja pokušava podrivati suverenitet naroda i nametati vlastita viđenja njihovu zakonodavstvu te o potpunoj distrofiji onih ljudskih prava koja ne odgovaraju konkretnoj političkoj skupini.«
Glede »pokušaja podrivanja suvereniteta naroda« sugovornik upućuje na Izdvojeno mišljenje manjine koje su, u nacrtu izvještaja koji je prije glasovanja u EP-u usvojen na Odboru za prava žena i rodnu ravnopravnost, koncizno i precizno naznačile zastupnice u Europskom parlamentu Španjolka Margarita de la Pisa Carrion i Poljakinja Jadwiga Wisniewska. »One navode da ‘to izvješće nema ni pravnu ni formalnu težinu’ te da ‘parlament njime prekoračuje svoje ovlasti jer se bavi pitanjima kao što su zdravlje, spolni odgoj i reprodukcija, kao i pobačaj i obrazovanje, koja su u zakonodavnoj nadležnosti država članica’.«
U osnovi je za sugovornika riječ o pokušaju jedne političke i svjetonazorske opcije da svoje viđenje proglasi društvenim i demokratskim standardom na području EU-a. Sa stajališta demokratskih pravila igre taj je cilj po sebi legitiman – uz jedno »ali«. »Legitimno je političko pravo pojedinih političkih skupina pokušati provesti vlastite politike, ali onda trebaju pošteno navesti, imenovati vlastite političke ciljeve i agende te se pokušati za njih izboriti u političkoj areni«, kaže dr. Šehić. No taj bi put bio bitno teži jer bi ga, prema pravilima Unije, trebalo prijeći u svakoj pojedinoj članici. Ovako se »izvješće koristi međunarodnim utjecajem«, kaže sugovornik.
Pritom se lobiji koji stoje iza izvještaja služe postupcima koji su u osnovi manipulativni. Dr. Šehić izdvaja dva takva postupka. »Upravo se zbog toga ovo Izvješće u uvodu poziva na niz dokumenata Ujedinjenih naroda, Europske unije i Vijeća Europe, ali selektivno i nekritički navodi one koji mu odgovaraju, a propušta se pozvati na sadržaj dokumenata koji donose katalog ljudskih prava koja su univerzalna i nepromjenjiva, poput prava na život, slobode mišljenja, vjerskoga opredjeljenja i priziva savjesti. Upravo kršeći Opću deklaraciju o ljudskim pravima i glavne obvezujuće dokumente – i ne obazirući se na praksu – Europskoga suda za ljudska prava i Suda Europske unije, pokušava se dokinuti pravo liječnika na prigovor savjesti, koje se u Izvješću promatra kao uskraćivanje liječničke skrbi. Jednako tako, pokušava se derogirati pravo na život koje je prvorangirano ljudsko pravo i temelj ostvarivanja svih ostalih ljudskih prava, a inaugurirati nepostojeće pravo na pobačaj. Ukratko, Izvješće navodi međunarodne pravne dokumente, ali namjerno izostavlja temeljni govor o fundamentalnim ljudskim pravima, od kojih neka koja mu ne odgovaraju pokušava dokinuti, a nešto što kao ljudsko pravo ne postoji pokušava uzdići na razinu prava.«
Drugi manipulativni postupak nije primijenjen prvi put. »Uočavam problematičnu tendenciju novijih europskih dokumenata, a to je netransparentnost i kamuflaža vlastitih ciljeva pojedinih dokumenata. Po uzoru na antičkoga trojanskoga konja politika europskih zagovaratelja sloboda koristi se metodom paravana. Gotovo se na identičan način inaugurirala rodna ideologija kroz obligatorni dokument nakon ratifikacije tzv. Istanbulske konvencije. Konvencija je uzela za paravan sprječavanje nasilja nad ženama, o čemu uređena europska civilizacija nema nikakvih prijepora te takvo nasilje pokušava spriječiti i kažnjavati, kako bi se pod tim paravanom podvukla rodna ideologija. Isto čini i ‘Matićevo izvješće’ koje sadržajem ne odgovara naslovu o seksualnom i reproduktivnom zdravlju i pravima žena«, kaže dr. Šehić objašnjavajući što je mislio pod »regresijom demokracije«.
Sugovornikove su procjene na tragu analiza mnogih pojedinaca i organizacija u Europi. Tako, primjerice, Europski centar za pravo i pravednost, nevladina organizacija sa sjedištem u Strasbourgu u Francuskoj, ocjenjuje da je riječ o pokušaju »uvođenja nove norme tako da na prvi pogled izgleda da nije nametnuta«. Prema organizaciji, prihvaćanje Matićeva izvješća u EP-u »ne smije se podcijeniti«, premda nema obvezujući značaj. »Rezolucija kasnije može poslužiti kao politička legitimacija za djelovanje država članica ili institucija; osmišljena je da postigne praktične učinke. (…) Još je važnije to što može izraziti predzakonodavno usmjerenje te ju se može iskoristiti za opravdavanje obvezujućih akata. Nema stoga sumnje da je dokument EP-a vrata za ulazak u srce normativnoga sustava«, prenijela je ocjenu organizacije talijanska agencija ACI Stampa.
Premda je očito da je prije svega donošenje restriktivnoga zakona o pobačaju u Poljskoj bilo »crvena krpa« koja je potaknula lobije koji stoje iza izvještaja na snažnije i brže djelovanje te im je možda i poslužilo kao argument za dobivanje većine u EP-u – u stilu: evo vidite što se događa kad se inicijativama i političarima »za život« dopusti da nesmetano djeluju – jasno je da se rezolucija tiče i Hrvatske. »Duboko zabrinjavajućom« dr. Šehić smatra »politiku koja neobvezujućim dokumentom EP-a pokušava docirati nacionalnomu zakonodavstvu«. Naime, »nacionalno je zakonodavstvo odraz društvenoga uređenja svake pojedine suverene države te predstavlja pravno uokvirenu baštinu jednoga naroda i njegov javni moral«. »Kategorija javnoga morala zaštićena je vrijednost i u Ustavu Republike Hrvatske, a zakoni, kao pravni okvir života jednoga društva, moraju odgovarati uzusima i moralu toga društva. Stoga bi po načelu demokracije zakoni trebali štititi vrijednosti većine. Hoće li se i po pitanju ‘reproduktivnih prava’ u Hrvatskoj nametati, uz poticaje i potporu izvana, stajališta glasne manjine ili će se u tako važnim pitanjima narodu dopustiti izjašnjavanje vlastite volje, ostaje vidjeti«, zaključuje dr. Šehić.
Nastavlja se
