Splićanin Ivica Bota (67), suprug, otac dvoje djece i djed malene Dore, inženjer građevinarstva i svojedobno pomoćnik ministra za javne radove, obnovu i graditeljstvo, prošle je godine – od sredine svibnja do početka srpnja – 45 dana hodočastio svetomu Jakovu u Santiago de Compostelu, propješačivši gotovo 900 kilometara od granice s Francuskom do gradića u Španjolskoj u kojem se čuvaju moći svetoga Jakova, te produžio do Finisterre, gdje tradicionalno završava hodočašće.
»Odluku o putu donio sam nenadano. Nešto sam čitao o vrtu na internetu i iskočio mi je članak o Santiagu de Composteli – jednom od najpoznatijih hodočasničkih svetišta na svijetu. Znao sam otprije za taj put. Čitao sam knjige i gledao film ‘Put’. Jednostavno sam osjetio poziv i rekao: ‘Idem.’ Sljedeći dan – bilo je to u studenom 2015. – kupio sam zrakoplovnu kartu za Lurd jer sam vidio da je taj aerodrom blizu francuskoga puta za Španjolsku. Imao sam šest mjeseci za pripreme prije odlaska. Napravio sam si plan puta i planirao do Sanitaga doći za 40 dana i onda još pet dana do Finisterre. Samo jedan dan pauze uzeo sam u Santiagu de Composteli da bih ga posvetio sv. Jakovu. Može se i za kraće vrijeme proći ta glavna dionica. Moj poznanik prešao ju je za 21 dan. Međutim, privukla me i simbolika broja 40. Mnogo toga Biblija opisuje što se dogodilo za 40 dana ili godina, uz to taj broj ima značaj u Isusovu životu i životu kršćanske zajednice. Skupio sam puno podataka preko interneta od ljudi koji su prošli taj put, podijelili su svoja iskustva sa mnom i davali mi savjete kako što lakše prebroditi teškoće puta«, rekao je Bota.
Prije toga hodočašća nije mnogo pješačio, najduže mu je bilo od njegove kuće na Bačvicama do Pazara, a hodočastio je na mjesta gdje nije trebalo mnogo pješačiti, primjerice u Rim na grob sv. Petra i u Međugorje.
»Nemam običaj šetnje. Stoga je bilo pitanje hoću li moći izdržati. Kad sam kupio cipele za taj put, išao sam u njima do Sustipana i Marjana da ih što bolje razgazim za hodočašće«, kazuje Bota te dodaje da se negdje na pola priprema zapitao koja je svrha njegova puta. »Svrhu sam pronašao u molitvi. Svaki sam dan na putu molio za jednu osobu ili jednu obitelj, skupinu ljudi, bilo da je riječ o prijateljima ili neprijateljima, rodbini, živima ili mrtvima. Mislio sam prvotno moliti za tri invalida koja imam u kući, a onda sam to proširio na ostale. Napravio sam popis i tih 45 dana molio sam svaki dan za nekoga s popisa. Izmolio sam nekoliko milijuna Otčenaša, Zdravomarija i Slava Otcu, potom druge molitve i litanije te posebne molitve za mrtve. Zadnji dan hodočašća posvetio sam svima koje sam nesvjesno zaboravio.« S tom je molitvom Bota duhovno rastao. Što je više molio, bio je, kaže, ispunjeniji, sretniji i mirniji.
»Nakon nekoliko dana dobio sam žulj, pojavile su se i nove vene, žuljala me zubna proteza, pojavio mi se ispod oka ječmenac, a još su se i hemoroidi aktivirali. Zapitao sam Boga zar je sve moralo odjedanput. Poslije se to smirilo.« Na putu je sreo hodočasnike s različitih kontinenata, od kojih samo troje Hrvata, i različitih religija, vjernike, nevjernike i avanturiste. Susreo je i par koji se na putu upoznao, zaljubio i vjenčao i sada drži jedno od prenoćišta za hodočasnike. »Put zamišljam s velikim slovom ‘P’ jer se na njemu živi, voli i umire. Na Putu se nalaze i križevi u spomen na hodočasnike koji su umrli na Putu. U prenoćištima, primjerice, znade se susresti ljude sa štakama koji nastavljaju put. Susreo sam čovjeka koji je iščašio nogu i sa štapom je hodao. Nije odustao. U Santiagu smo se opet sreli.«
Jedna od tradicija puta je da hodočasnici s mjesta polaska ponesu kamen koji predstavlja sve ono što ih tišti u životu i ponesu ga putom sv. Jakova do mjesta koje se zove Cruz de Ferro, gdje ga uz molitvu ostavljaju ispod križa i time svoje teškoće ostavljaju zajedno s kamenčićem. »Ponio sam kamenčić iz Tijarice, odakle potječem, i još jedan bijeli kamenčić u obliku srca iz moga vrta na Bačvicama. Na mjestu ‘Željezni križ’ ljudi ostanu dugo u molitvi jer se osjećaju rasterećeni i olakšani nastavljaju svoj životni hod.«
Osim brojnih duhovnih darova s kojima se vratio u svoj Split, donio je i oko 120 darova u obliku školjaka i križeva, sličica svetca koji je umro mučeničkom smrću, a lijes s njegovim zemnim ostatcima prema legendi školjke su izronile na obalu. »Na toj plaži danas svatko od hodočasnika traži svoju školjku. Tako sam i ja sebi donio jednu koju sam zalijepio na kuću.«
Bota se sjetio iskušenja i prije puta. »Najteže mi je bilo ostaviti doma osobe o kojima se brinem. Brat mi je stopostotni invalid, majka starica od 89 godina, a supruga Snježana ima problema s vidom (ne vidi na jedno oko). Međutim, svi smo se okupili i organizirali pa nije bilo nikakvih problema. Sin je uzeo godišnji odmor i došao iz Zagreba, a pomogla je i rodbina, prijatelji i kumovi. Prije nego što sam krenuo na put sredio sam vrt, a povremeno bih se s puta javio svojima provjeriti je li sve u redu.«
Mobitel da se može javiti svojima i fotoaparat sve je čime se koristio od tehnologije jer nije htio da mu išta odvlači pozornost od onoga bitnoga. »Kad ste na Putu, vi ste kao u nekom drugom svijetu. Nema vijesti koje vas svakodnevno bombardiraju, nema televizije, novina, interneta. Tih dana nisam znao što se događa u svijetu. Moj svijet je bio Put, molitva i razgovor s mojim Prijateljem, dolasci, prenoćišta i odlasci. Živite taj Put koji vam vraća energijom da ga možete prijeći i doživjeti ono važno.«
Bota potječe iz tradicionalne vjerničke obitelji, a majka mu je iz brojne obitelji – jedno od 13 djece svojih roditelja. »U mojoj kući uvijek se slavila Gospa i blagdani. Moj dida bio je slijep pa sam ga ja vodio na misu. U majčinu stanu blagoslov je pape Ivana Pavla II. za 50. godišnjicu braka mojih roditelja. Uz posao, obitelj i obveze moram priznati da nisam svake nedjelje išao na misu. Ali kad sam se vratio s toga hodočašća, nešto se promijenilo. Dobio sam osjećaj prisnosti u molitvi, osjećaj da je netko stalno uz mene. Ojačao sam vjeru, ljubav i sigurnost u vjeri. Nije to više ona tradicionalna vjera: vjerujem i to je to. Tu je i potvrda vjere jer u svemu što se događa treba prepoznati Božji prst. Prepoznao sam ga nekoliko puta i to je dar koji nam Bog daje, daje nam i slobodu za odluku, ali i slobodu za prepoznavanje njegovih znakova i darova. Kad ljudi u vjeri krenu na taj Put, prepoznat će mnogo toga kao Božji dar, kao blagoslov ili potvrdu.«
Stoga Bota preporučuje vjernicima da se odvaže na tu avanturu, za koju ne treba mnogo opreme: ruksak, dobre cipele i vreća za spavanje, a ni mnogo novca, samo 20-25 eura dnevno za hranu i spavanje te još za zrakoplovnu kartu. O svom iskustvu svjedočio je u svojoj župi Gospe od Pojišana u Splitu, na Radio Splitu, a nastupit će i na Danima kršćanske kulture u Splitu s izložbom fotografija s hodočašća.
»U pripremi izložbe morao sam ispod svake slike napisati što ona prikazuje, tako je počelo iz mene izlaziti i ono potisnuto, skriveno, zaboravljeno. Pisao sam i pisao i tako je nastala knjiga mojih duhovnih iskustava s Puta. Prva verzija knjige je završena pa sam dao nekim ljudima da mi daju svoj komentar. U njoj svjedočim, doista, ono što sam doživio. Mi laici koji imamo neke osnove kršćanstva možemo tumačiti ono što doživimo na naš način. Možda to nije uvijek onako kako mislimo, ali smo to tako doživjeli. Primjerice: oni događaji na početku hodočašća gdje sam osjetio da Bog blagoslivlja moj hod.«
Svetomu Jakovu nije obećao da će ponovno doći, ali izrazio je želju da ove godine o 100. obljetnici ukazanja Gospe u Fatimi, ako dobije blagoslov od obitelji, krene na portugalsku rutu dugu oko 650 km, iz Lisabona preko Fatime do Santiaga.
