Odlomak iz Knjige proroka Malahije bavi se temom dana Gospodnjega. O toj temi govorio je već i prorok Amos. On upozorava one koji »žude za danom Gospodnjim«. Izraelci su tada sigurno očekivali taj dan, vjerujući da kao izabrani narod imaju zajamčeno spasenje i izbavljenje. Tada se još o danu Gospodnjem razmišljalo kao o danu konačne pobjede nad svim neprijateljima i uspostavom blagostanja u Izraelu. Ipak, uzdajući se u tu sigurnost, oni su zanemarili Božje zapovijedi te će, prema Amosu, taj dan za njih biti »tama, a ne svjetlost«. Slično je i Malahijino upozorenje oholima i zlikovcima. Ni oni ne žive prema Božjim zapovijedima, pri čemu Knjiga proroka Malahije, uz nered u bračnom životu, osobito navodi kultna nedjela svećenika i vjernika. Dan koji se bliži spalit će sve one koji žive nepravedno da im ne će ostati ni korijena ni grančice. Riječ je o svojevrsnom čišćenju vatrom. Korov izabranoga naroda bit će spaljen poput drača, kao nešto beskorisno i štetno. S druge strane, onima koji Bogu iskazuju čast, ne samo izvanjskim bogoslužjem, nego i načinom života i nutarnjim stavom, ogranut će »sunce pravde«. To je sunce koje dolazi s istoka, što podsjeća na riječi proroka Izaije: »Tko je podigao s Istoka onog kog ukorak prati Pobjeda?« Izaija pritom misli na Kira, perzijskoga vladara koji je Židovima dao slobodu i omogućio im da se vrate u Jeruzalem i ponovno uspostave bogoslužje. Kasnije će Istok postati simbol pobjede Božje nad neprijateljima i nad zlim. To je uloga i sunca pravde koje se diže s istoka. To pobjedno sunce učinit će narod pravednika čistim i zdravim. Kasnija će novozavjetna predaja usporediti to sunce s Istoka s novorođenim Isusom, a tko bude slijedio Isusa, ne će hoditi u tami, nego će imati svjetlost života. Kršćanska liturgija Božića i Bogojavljenja preuzet će sliku pobjednoga sunca, »sunca pravde«, čime će naznačiti da je dan Gospodnji počeo Isusovim rođenjem.
Evanđeoski odlomak zapravo je početak Isusova eshatološkoga govora kako ga donosi evanđelist Luka. Povod je tomu govoru novouređeni jeruzalemski Hram. Nije proteklo mnogo vremena otkako je Herod dogradio i uljepšao hramsko područje, a osobito trg na kojem se Hram nalazio. Isus pak najavljuje razorenje mjesta koje su Židovi vidjeli kao središte svoga religijskoga života. To će se i dogoditi 70. godine, kad će rimske jedinice osvojiti grad i sravniti Hram sa zemljom. Na pitanje o znaku koji bi to trebao najaviti Isus upozorava svoje slušatelje protiv lažnih znakova i onih koji će dolaziti u njegovo ime. Upozorava ih protiv onih koji će naučavati da je upravo njihovo vrijeme ono koje će biti označeno drugim dolaskom. Luka je osobito osjetljiv na činjenicu da se Isusov drugi dolazak nije dogodio ubrzo nakon njegova uskrsnuća te nastoji dati smjernice svojoj zajednici za nastavak kršćanskoga života kroz duže razdoblje, sve dok se to ne dogodi. Svjestan je da će u tom razdoblju slijediti nevolje, progoni, ratovi, glad i bolesti, no sve to nije znak svršetka. Osobito upozorava Isus svoje učenike na progonstva koja će morati trpjeti zbog vjere u Krista i zbog njezina svjedočenja. U takvim teškim trenutcima oni se ne trebaju brinuti kako će se obraniti jer pravu će mudrost primiti od samoga Krista. Ta je mudrost drugdje poistovjećena s Duhom Svetim. Tako će im Isus po Duhu Svetom dati sigurnost. U okruženju koje ih mrzi i koje ne podnosi njihovo svjedočenje i njihov kršćanski način života kršćani su sasvim sigurni jer će se svojom postojanošću spasiti. Isus sasvim jasno upućuje na konačni cilj i konačnu nagradu za dosljedan kršćanski život, a nagrada je život vječni.
Pred kraj svoje Druge poslanice Solunjanima apostol upozorava svoje čitatelje na opasnost lijenosti i nerada. On sam sebe predlaže kao uzor te poziva solunske kršćane da slijede njegov primjer. To je česta tema Pavlovih poslanica. Već u Prvoj poslanici Solunjanima apostol je govorio: »Sjećate se doista, braćo, našega truda i napora. Propovijedali smo vam evanđelje Božje i radili noću i danju da ne bismo opteretili koga od vas.« Doista, osim u Filipima, Pavao nije dopuštao da bi ga drugi izdržavali, nego se sâm bavio svojim zanatom izrađivača šatora i od toga živio. Stoga će u Prvoj poslanici Korinćanima s pravom moći zahtijevati: »Zaklinjem vas, dakle: nasljedovatelji moji budite.« Svi kršćani moraju gledati da ne budu na teret zajednice, nego da nastoje svojim radom izdržavati sebe i svoje obitelji te pridonositi i ostatku kršćanske zajednice. Pavao naglašava da on nije tako postupao zato što kao navjestitelj evanđelja ne bi imao prava na pomoć od svoje Crkve, nego zato što je svojom voljom odlučio biti primjer svima. Moguće je da se apostol tako bori i protiv uvjerenja da će odmah doći posljednji dan i drugi Gospodinov dolazak pa da se ne isplati raditi i zarađivati. Stoga naglašava: »Tko neće da radi, neka i ne jede!« opominjući one koji »žive neuredno: ništa ne rade, nego dangube«. Začuđuje kojom silinom zaklinje takve ljude da se prihvate posla. Ne preza ni od toga da prizove Gospodina Isusa Krista kako bi ih potaknuo na promjenu. Njegov je ideal, dakle, da svatko radi kako ne bi morao jesti »tuđi« kruh.
