Investicija u znanje isplaćuje najbolje kamate.
(Benjamin Franklin)
Mukotrpno je učenje. Moglo bi se čak reći da je poput umiranja; čovjek koji uči mora umirati sebi jer učenje od njega iziskuje i vrijeme i pažnju. Učenje usto ima i nešto od askeze. Da bi se čovjek posvetio knjizi, nečega se drugoga mora odreći. Učenje, dakle, traži slobodu od okoline, ali i odmak od sebe sama. Jer ono obuhvaća čitava čovjeka: koliko njegov razum, toliko i njegovo srce, emocije i dušu. No učenjem se ne stječe samo znanje, nego i nešto puno dublje, a to je – učenje samo. Nije uzalud izreka: »Učim da bih učio.« Poput svjetlosti učenje obasjava put kojim valja krenuti; ali ono čovjeku i daje vidjeti.
Učenje zato nikada i ne prestaje: do posljednjega dana života čovjeku je nešto novo i korisno učiti. Jer onaj tko prestane, gubi i ono što je nekoć znao. Mozak, naime, odumire ne uvježbava li ga se. Zato brojni ljudi, pimjerice, rješavaju križaljke: to je poput treninga u kojem osoba svakodnevno jača vlastiti razum. No da bi razum zaista razjačao, nisu mu dovoljni tek utezi znanja; potrebna mu je i hrana poniznosti. Nije dovoljno tek da čovjek mnogo uči, nego da se još više dade poučiti.
Isusa su nazivali Učiteljem, no postoji bezbroj navrata gdje se stavio u položaj učenika. Nije si uzeo tek pravo da druge podučava, nego je i sam od drugih učio. Učio je od prirode: »Promotrite ptice nebeske i ljiljane!« Učio je i od ljudi: »Velika je vjera tvoja!« Učio je od Marije i Josipa, učio je od patnje i boli, od krvničkih udaraca i krvavoga znoja. A učio je ne zato što bi mu znanje trebalo, nego da ne bi ponizio druge. Druge ponižava tko misli da od njih ništa ne može naučiti. Tko se pak kao učenik ponizi, shvatit će da ga o životu najviše mogu podučiti oni od kojih to najmanje očekuje.
