Proživjela je više od jednoga stoljeća i iza sebe ostavila neizbrisiv trag plodnoga života i svijetli primjer kako živjeti kršćanske vrjednote. Zvala se Ivana – Ivanka Tomka, koja je 19. kolovoza preminula u svom rodnom Slavonskom Brodu, u 103. godini. Bog ju je pozvao k sebi godinu dana prije nego što bi napunila godišnjicu na koju bi bila posebno ponosna – 90. obljetnicu kako je postala križarica. Zadnje tri godine, jer je bila nepokretna, provela je u domu za starije, a prije toga jedanaest se godina o njoj brinula rođakinja Marijana Puljko.
Ta je uzorna vjernica rođena u Slavonskom Brodu 28. prosinca 1920. u jednako uzornoj katoličkoj obitelji oca Dragutina i majke Filipine. Vjeru i ljubav prema rodnoj župi sv. Stjepana kralja i Crkvi prenijeli su joj odmalena njezini roditelji, tako da je već od djetinjstva bila aktivna u župi. Posebno je bila vezana za sestre uršulinke, koje su prije 66 godina u Slavonski Brod donijele pobožnost prema Gospi Brze Pomoći. Kako joj je majka lijepo pjevala, i Ivana je taj dar naslijedila te ih stariji župljani pamte kao vrsne pjevačice, tada počimalje u župi. Uveličavala je mlada Ivana misna slavlja na kojima je sudjelovala svakoga dana. Budući da je kao djevojka, u 21. godini, ostala bez majke, posebno je častila Gospu Brze Pomoći.
Od djevojačkih dana razmišljala je da krene u samostan. No budući da joj je majka preminula, svećenik koji ju je ispovijedao preporučio joj je da, kao najstarije dijete u obitelji, ipak ostane kod kuće i brine se za četvero braće kako ih ne bi dodijelili nekim drugim obiteljima. U razgovoru s uglednim hrvatskim povjesničarom i etnologom, muzejskim savjetnikom Zvonimirom Toldijem, objavljenim u županijskom tjedniku »Posavska Hrvatska« u siječnju 2016. i u knjizi »101 brodska priča«, govorila je o svom životu.
»Tako sam ja, u dvadesetprvoj godini, preuzela dijelom ulogu majke za četvero braće. Trideset godina vodila sam ocu kućanstvo. On je imao više ponuda da se oženi, ali to nikada nije napravio. Radio je u Ložionici željeznice kao službenik, a majka je bila pazikuća u zgradi gdje smo bili podstanari. Promijenili smo nekoliko stanova, a onda je baka, mamina mama, kupila 1928. godine kuću u Voćarskoj ulici, četvrta od ćoška s Vrazovom (danas Ulica Ferde Livadića) i mi smo se preselili k baki. Našom ulicom prolazili su Bosanci iz Poloja idući na pijacu i sajmište. S nekima smo se upoznali i od njih nešto i kupovali. Onda je mama naučila krojiti i šivati bosanske rubine od domaćega bijeloga tkanja, pa je tako često Polojčankama radila nošnje, ali ne za novac, nego za hranu, mlijeko, brašno, mast, jaja… To nam je tada puno značilo i pomoglo nam. Puno nas je bilo. Dvaput nedjeljno peklo se sedam kila kruha u pekari Jurišić kod Crnoga križa. U osnovnu školu sam išla pet godina u Gundulićevu ulicu, rekli smo u ‘žensku školu’. Nakon osnovne polazila sam četiri godine Stručnu školu koja je bila u dvorištu Hrvatskoga doma.
Svaki smo dan imale ručni rad, vezenje, heklanje, krojenje, šivanje. Bilo je pet šivaćih mašina. U ‘Maloj crkvi’ sam pjevala u crkvenom zboru ‘Mladost Srca Isusova’, a od osnutka sam bila u ‘križaricama’«, rekla je Ivanka Toma lokalnomu glasilu.
Svoje je iskustvo kao križarica opisala riječima: »Godine 1929. vlasti ‘prve Jugoslavije’ zabranile su rad katoličke orlovske organizacije, ali su ‘Orli’ onda nastavili djelovati kao Križarsko bratstvo, tj. ‘križari’, osnovani već početkom 1930. Promijenio se samo naziv, ali ne i ciljevi i duhovni program organizacije koja će postati najbrojnija i najbolja katolička organizacija za mladež u Hrvatskoj. Godine 1937. imala je četrdeset tisuća članova. ‘Križari’ su imali dvije grane, Veliko križarsko bratstvo i Veliko križarsko sestrinstvo. Cilj križarske organizacije bio je katolički odgoj mladeži, konkretnije, pomoći svojim članovima da se izgrade u odrasle, potpune i odgovorne katolike, učiniti svoje članove svjedocima i apostolima Isusa Krista u sredini u kojoj žive i osposobiti ih da pomažu svojoj župnoj zajednici u pastoralnim aktivnostima. U tu svrhu organizirali su tečajeve za mlade, vjerska, kulturno-obrazovna predavanja, javne nastupe, izlete, hodočašća…« rekla je Ivanka Tomka, koja je postala »križarica« 1934.
Kada se prva predsjednica Maca Pencinger udala, ona je, detaljno je to opisano u »Posavskoj Hrvatskoj«, izabrana za predsjednicu velikih i voditeljicu malih »križarica«. Mali križari su bili već od pet godina, pa osnovna škola, a veliki srednjoškolci. Sastanci su održavani u Marijinu domu u Gundulićevoj, a iz Zagreba je na sastanke dolazila jednom-dvaput godišnje i predsjednica svih »križarica«, Velikoga križarskoga sestrinstva, Marica Stanković, žena koja je, kako je isticala Ivana, svim srcem radila za katoličku mladež i njezin odgoj.
Povijesni zapisi govore da je u slavu Kristu Kralju Križarsko bratstvo u Brodu priredilo 1941. godine Križarski dan. Predsjednik križara Ivan Pencinger održao je pozdravni govor, a prigodni program izvele su sestre križarice. Posjet akademiji bio je velik. Desetci katoličkih mladića i djevojaka bili su učlanjeni u brodsku križarsku organizaciju, koja je djelovala sve do kraja 1944.
»Na Badnjak 1944. imali smo zadnji sastanak, dr. Gunčević je rekao neka se raziđemo. On je 1945. otišao s frontom i nije se više vratio. I trojica naših dečki su stradala. Poslije rata nastao je progon ‘križara’ i ‘križarica’. Kao ugledna katolička djelatnica, a osobito stoga što je javno ustala u obranu nadbiskupa Stepinca, Marica Stanković je 1947. na iskonstruiranom procesu osuđena na pet godina robije u ženskom logoru u Požegi. Križarice su raspuštene, ali mi smo se u crkvi nastavile družiti, posebno ‘trolist’ – Maca Pencinger, Marica Maroš i ja. U šali smo se zvale ‘križarska banda’ jer tako su nas komunisti okrstili. Sa svojim ‘križaricama’ družila sam se do njihove smrti«, rekla je etnologu Toldiju.
Pokopana je na gradskom groblju u Slavonskom Brodu 21. kolovoza. Sprovodne obrede predvodio je župnik župe Gospe Brze Pomoći Anđelko Cindori u nazočnosti mons. Stjepana Belobrajdića.
