U pismu dr. Vladimiru Bakariću, predsjedniku Hrvatske federalne vlade, od 25. lipnja 1945., koje je potpisao zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, navode se i drugi primjeri nasilja i bezakonja koja su usmjerena prema Katoličkoj Crkvi:
»3.) Drž. vlasti postavile su svoje povjerenike u nekim čisto crkvenim ustanovama, kojima može upravljati samo crkvena vlast i nitko drugi. Tako primjerice postavljen je povjerenik odnosno povjerenica:
- a) u Mirovnom domu za gospođe u Vlaškoj 52 vlasništva čč. Sestara sv. Vinka, čisto crkv. vlasništvo, koje ne dobiva od države nikakve potpore;
- b) kod prebende sv. Petra u Jastrebarskom;
- c) mjesni odbor N.O.O. u St. Gradiški postavio je povjerenika župnoj crkvi u Staroj Gradiški jer je župnik odsutan« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 161.).
»d) Karitasu nadbiskupije zagrebačke, koja je potpuno crkvena ustanova i koja je toliko dobra učinila za vrijeme ovog rata i spasila mnoge živote, postavljen je povjerenik i tako onemogućen svaki rad. Ovaj Nadbiskupski duhov. stol podnio je Ministarstvu socijalne politike i Predsjedništvu Vlade predstavku radi postupka s Karitasom 1. lipnja o.g. br. 4090, ali do danas nije primio nikakva rješenja na ovu predstavku. Radi toga obustavljen je rad Karitasa, a siromasi, koji su do sada bili pomagani od Karitasa, u čudu se pitaju, kako je moguće, da se Crkvi osporava pravo brinuti za siromahe.
4.) Mnogim crkvenim ustanovama i nadarbinama zaplijenjena je imovina, bilo po mjesnim N.O. odborima, bilo po predstavnicima vojske (npr. Nadbiskupu zagrebačkom pokošene su sve livade u Brezovici po vojski. L. (Leopoldu, op.a.) Rusanu, župniku u Remetama, zaplijenjena je i odvezena sva pokretna imovina; župniku u Križevcima oduzeta je sva imovina, a župnoj nadarbini oduzeta sva zemlja i dio župnog dvora, kojega na svoju ruku i bez ičije dozvole pregrađuje gradski odbor. U Ozlju potjerani su iz župnog dvora svećenici, a župni dvor upotrijebljen za svjetovne svrhe, zemlja župne nadarbine podijeljena seljacima. Župni dvor u Đurđevcu pretvoren je u bolnicu, a župnik je morao u privatnoj kući tražiti prostorije za župni ured i svoj stan. Pokošene su mu livade i sva imovina uništena. Slične vijesti stižu iz mnogih krajeva naše nadbiskupije).
5.) U zatvorima i logorima nalaze se 3 katolička biskupa i preko 200 svećenika. Neki su od tih svećenika već poginuli od pretrpljenih muka. Za 22 svećenika i klerika, koji se nalaze u logoru u Krapini, a odande odvedeni jedne noći u nepoznatom pravcu, kolaju crne vijesti o njihovoj sudbini, pa bi svakako ovaj Nadb. duhovni stol molio visoki Naslov, da ovamo izvijesti gdje se nalaze ovi svećenici. Ogromna većina tih svećenika trpi bez ikakve krivnje. Onim svećenicima, koji su s vojskom bježali, prigovara se da su bježali jer su krivi. Ta tvrdnja nije ispravna. Poznato je da je ustaška vojska tjerala svećenike da bježe s vojskom. Neki, koji nisu htjeli bježati, bili su ubijeni, kao npr. R. Radović, župnik u Pleternici. Mnogi su se skrivali da ne moraju bježati… Mnogi su pak svećenici zatvoreni i stavljeni u logore na lažne denuncijacije… Maršal Jugoslavije Josip Broz Tito izjavio je pred predstavnicima katol. visokog klera u audijenciji 2. VI. o.g. da će u najkraće vrijeme svi, ne samo svećenici, nego i drugi građani, ako si nisu ruke okaljali krvlju, biti kratkim procesom ispitani i amnestirani. Od tada prošlo je puno vremena, a niti svećenici, niti ostali zatočenici ne puštaju se na slobodu« (str. 161.-162.).
»6.) U logorima nalazi se veliki broj zatočenika vojnika i građana. Prema našim informacijama ti zatočenici mnogo trpe, oskudijevaju na hrani, vodi, a da se o drugom ne govori. Mnogi su oboljeli uslijed pretrpjelih muka. K bolesnima ne zove se liječnik, niti im se dadu lijekovi. Čuje se da se je u logorima pojavio i tifus.
Svećenicima se ne dozvoljava pristup u logore i zatvore, da ovim bijednicima pruže utjehu vjere, koju oni traže. Na smrt osuđenima ne daje se prilika, da im svećenik podijeli sakramente umirućih, što su inače svuda dopustili. Kakve se stvari događaju i kako se postupa s vojnicima Hrvatima, neka ilustrira prijepis pisma, koga prilažemo… Ovakav postupak sa zatočenicima, od kojih velika većina nije ništa kriva, ne služi na čast našoj državi ni našem narodu… Konačno valja ovdje istaknuti jednu kobnu i žalosnu činjenicu, da su bivše okupatorske vlasti poubijale i uništile velik broj mladih i sposobnih ljudi u našoj domovini, pa je zato veoma potrebno štediti svaki život prorijeđenih naših sela i gradova, pa se ne bi smjelo nastaviti sličnim metodama, jer bi se tako dalo povoda za mišljenje, da se ide za istrjebljenjem hrvatskog življa kod nas, o čem već govori naša javnost.
Ovaj je Nadb. duhovni stol izviješten od vjerodostojnih osoba, da ne samo u logorima, nego i u vojničkim bolnicama umiru vojnici ranjenici, a da im se ne dozvoljava, da k njima dođe svećenik i podijeli im utjehu svete vjere i svete sakramente. Zato molimo da se imenuje dovoljan broj svećenika, koji će redovito obilaziti logore i vojničke bolnice.
Gospodine predsjedniče! Ovaj Nadbiskupski duhovni stol smatra svojom dužnošću, da Vas zamoli za hitnu sanaciju gore navedenih nepravilnosti, jer je uvjeren, da je to prijeka potreba za normalno razvijanje odnošaja između Crkve i Države, te stišavanje nepovjerenja i nezadovoljstva u širokim masama koje su ušle u ovaj novi državni poredak s velikim nadama u mirno i sretno odvijanje prilika, koje su nastupile poslije krvavih ratnih događaja u svijetu, a napose u našoj zemlji (str. 162.- ).«
Dopis dr. Vladimiru Bakariću, predsjedniku Hrvatske federalne vlade, koji mu je nadbiskup Stepinac osobno predao, s popisom građana koje je komunistička vlast zatvorila pod lažnom optužbom »suradnje s okupatorom« i zamolbom da se oni oslobode, 28. lipnja 1945.:
»Između mnogih civilnih osoba, koje su zatvorene, sljedeće su zaslužile da budu odmah ispitane i kao nevine puštene na slobodu, jer se nisu ni u kojem slučaju ogriješile o interese naroda:
1/ Kohek Ivan, industrijalac u Zagrebu. Uvijek pomagao sirotinju, izbjegličku djecu i radništvo. Nalazi se već preko mjesec dana na Kanalu u Zagrebu.
2/ Schneider Franjo, trgovac glazbala iz Zagreba. Uvijek izdašno pomagao siromašnu izbjegličku djecu. Nalazi se već preko mjesec i pol u zatvoru (izgleda na Savskoj cesti). Navodno je u zadnje vrijeme zatvorena i njegova žena s dvoje djece, pa stari roditelji, dok je sva imovina zaplijenjena.
3/ Dr. Buturac Josip, sveuč. profesor iz Zagreba, zajedno sa sinom Josipom već mjesec dana zatvoren. Pomagao je i uzdržavao izbjegličku djecu.
4/ Ing. Ante Stepinac, nije se nikada bavio politikom, već samo svojim radom. Nalazi se u logoru u Maksimiru. Jednako je posve nevin zatvoren u Samoboru veterinar Maks Stepinac (sin nadbiskupova brata, op.a.), te učiteljica Jelka Stepinac (kći nadbiskupova brata, op.a.), također u Samoboru.
5/ Matko Janko, urar i draguljar iz Zagreba. Svojim pošteno stečenim imetkom izdašno je pomagao sirotinju, naročitu izbjegličku djecu.
6/ Sivoš Stjepko, činovnik Ministarstva socij. politike, uhićen 21. VI. te se nalazi u logoru na Kanalu. Posrijedi mora da je neka denuncijacija, jer se ničim nije ogriješio o narodne probitke.
7/ Gđa dr. Vojvoda Katarina, liječnica u bolnici »Rebro«, pred nekoliko dana odvedena je u logor, ne zna se koji. Krivo je smatrati nju sudionicom ubojstava u Glini, protiv kojih je baš ona oštro protestirala.
8/ Branko Šalić, veletrgovac iz Zagreba. Pomagao je NOP, no, ipak zatvoren radi ‘suradnje s okupatorima’« (str. 166.-167.)
NASTAVLJA SE
