Ljudi na događaje i procese mogu gledati kronološki, mogu razmatrati odnose uzroka i posljedica, a može se na stvarnost i drugačije gledati, i to tako da se uoči kako Bog postaje gospodar povijesti. U tom smislu znakovito je da je upravo na 105. rođendan sluge Božjega kardinala Franje Kuharića u 105. godini preminuo čovjek čija se služba povezuje i s mučeništvom blaženoga Alojzija Stepinca, i s komunističkim progonima hrvatskih ljudi tijekom razdoblja bivše države, i s okovanošću koja Hrvatsku unatoč osamostaljenju sve do današnjih dana drži pod utjecajem starih struktura, i dalje prisutnijih nego što se misli.
Nitko nema ni pravo, pa čak ni mogućnost, Božjemu milosrđu određivati granice i svaki čovjek koji bi na sebe umjesto Boga preuzeo ulogu posljednjega sudca vječnoga života ili smrti upao bi u teški grijeh. No hrvatska krvava povijest istraživati se može i mora, kako bi se preko istine došlo do oslobođenja. Bivša je država bila najneuspjeliji projekt u hrvatskoj povijesti, čiji je fijasko plaćen stotinama tisuća ljudskih žrtava, a istodobno se do dana današnjega prikazuje kao svojevrsni raj na zemlji. Učvršćivanju komunističkoga režima u tom su nakaznom pokusu posebna smetnja bili svećenici, redovnici, redovnice i istaknuti vjernici laici. I dok u posljednje vrijeme njihove kosti izbijaju iz zemlje, velom tajne ostaje obavijeno što se zapravo dogodilo s moćnicima iz bivšega sustava nakon hrvatskoga osamostaljenja. Ili točnije, ostaje skriveno koliko i danas oni koštaju hrvatsku državu, u materijalnom i duhovnom smislu – jer neke se velike cijene ne iskazuju kao proračunske stavke.
To današnji naraštaj ima pravo doznati jer ta je cijena plaćena žrtvom onih koji su bili progonjeni, zatvarani, utamničeni i ubijani. Preko njih doslovno se željelo ubiti Boga u narodu. No ponekad su potrebna stoljeća da bi se potvrdilo da nitko ne može ubiti narod koji je u Bogu.
Znakovito je i to što je dan uoči smrti čovjeka čije je djelovanje u javnosti bilo simbolom takve države u Sveticama pokraj Ozlja zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša kod redovnika pavlina blagoslovio »Kutak za dušu«, u sklopu kojega se nalazi i molitveni prostor s velikim križem u kojem se nalaze fotografije 700-tinjak svećenika, redovnika i redovnica i bogoslova koji su umrli mučeničkom smrću tijekom Drugoga svjetskoga rata, i u godinama koje su slijedile. Gotovo je čudesno promatrati duhovni pothvat koji se pritom dogodio: redovnici pavlini – koji su u Hrvatskoj posvećeni apostolatu života, brizi za nerođene, duhovnoj skrbi za one koji pate od trauma pobačaja – pomažu oslobađati i povijesnu istinu, i to u kraju koji ima veliku važnost za hrvatsku povijest. Dovoljno je podsjetiti na drevni ozaljski književni krug koji je u 17. stoljeću djelovao oko Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana i koji je bio susretište svih triju hrvatskih narječja. Taj je kraj neprestano bio rušen i (ras)prodavan, mijenjali su se vladari koji su željeli ili osvojiti ili prisvojiti tu hrvatsku tromeđu. Sada ondje, nakon turobnih stoljeća, stoji kompleks u kojem se na neuobičajen način želi pomiriti hrvatska povijest, sadašnjost i budućnost. Ondje se, osim spomena na mučenike, susreću briga za nerođene, pomoć trudnicama i zacjeljivanje rana pobačaja. Jasno je da u tome nisu sudjelovale državne vlasti. Naime, u nedavno izglasanoj Rezoluciji u Europskom parlamentu traži se da »pravo na pobačaj« bude temeljno pravo, da sve zemlje članice EU-a u potpunosti dekriminaliziraju pobačaj kako bi bio »siguran i zakonit«, a traži se prestanak financiranja skupina koje se bore protiv pobačaja novcem iz proračuna Europske unije. Ideolozi očito u svakom vremenu traže ljudske žrtve. Kako ne shvaćaju da je ipak Bog gospodar povijesti!
