U svojoj etnozbirci, koja je od ove godine dobila status zaštićenoga pokretnoga kulturnoga dobra jer je riječ o povijesnim predmetima iz 19. i 20. stoljeća, koju čini oko 2000 primjeraka tradicijske odjeće i uporabnoga platna, Mato Knežević, župnik župe sv. Franje Asiškoga u Gradištu, brine se i za primjerke koji se upotrebljavaju u uskrsno vrijeme. Posebno su lijepe salvete za prekrivanje košarica u kojima se na Uskrs nose jela na blagoslov.
Ljubav za tradicijsko ruho stekao je još u djetinjstvu s obzirom na to da je odrastao u tradicionalnoj šokačkoj obitelji, čiji su članovi bili vješti u mnogim tradicijskim tekstilnim tehnikama, odnosno izradi i obnovi slavonskih narodnih nošnja. Želeći očuvati obiteljsku i zavičajnu baštinu, aktivnije je u tradicijsku kulturu ušao prije petnaest godina, a u to je vrijeme održao i nekoliko predavanja o etnologiji i čuvanju tradicijske kulture i blaga. No rekao je da je to sporedno u njegovu životu jer mu je najvažnija svećenička služba, a najdraža su mu predavanja odraslima kroz prigodne kateheze, koje on redovito održava u svojim župama.
»Moje je poslanje prvo biti svećenik pa onda ostalo što stignem. Stoga sam sve svoje slobodno vrijeme nastojao oplemeniti kroz etnologiju. To je na neki način moj hobi, ali se trudim da ne budem o tome ovisan jer čovjeka ponese kada vidi svu ljepotu i bogatstvo naše narodne nošnje. Smatram da je jako važno čuvati tradicijsku kulturu i blago svoga naroda jer to nas na neki način obilježava. Dakle, prvo sam svećenik i nedopustivo mi je da zbog moga hobija trpi moj svećenički poziv. Tek kada sam dovršio svoje kateheze za rad s vjernicima po skupinama, koje sam organizirao u Garčinu, i teretanu kao gimnastički prostor za rekreaciju, imao sam slobodnoga vremena koje sam želio oplemeniti, da bude na korist i meni i drugima«, pripovijeda svećenik.
»Kod uskrsnih motiva uočljiv je veseliji oblik izražavanja. Tako u zbirci postoje različiti primjerci salveta – prekrivača za uskrsnu košaricu – jer drukčije su salvete nosile starije žene, mladi svijet, udane, neudane žene, a drukčije one koje su bile u žalosti«, ističe župnik Knežević. Dodaje kako se za Uskrs odijevala posebno svečana narodna nošnja te oni koji si nisu mogli priuštiti nošnju vezenu zlatom nosili su šarenu svilu ili pak bijelu čistu rubinu s tonom i notom svečanosti, ovisno o materijalnim mogućnostima. »Te su se iste stvari mogle nositi i za Božić, za korizmu se nosila posebna odjeća, a najsvečanija i najkvalitetnija se nošnja nosila u procesiji za Tijelovo jer je to bilo slavlje gdje se trebalo pokazati i iznutra i izvana te su i kuće i sjenice bile posebno lijepo ukrašene najsvečanijim ručnim radovima«, pojašnjava župnik.
Znakovito je da je prvi i najveći hrvatski etnolog svećenik Josip Lovretić bio župnikom u Gradištu te je u parku ispred crkve podignuta bista njemu u čast. Sa željom da očuva ornamente iz Lovretićeva doba župnik Knežević uz pomoć svojih župljanki dao je izraditi posebno vrijednu misnicu. Uz to je radio i na održavanju te očuvanju crkvenoga ruha: misnica, alba, roketa i oltarnika. Nešto je i sam radio, no više je toga iz svoje zbirke, a s ciljem da ne budu samo uredno spremljeni, nego ih je zaštitio, uredio te stavio u uporabnu vrijednost i funkciju. Kako je ljubitelj tradicijske kulture, često ga se može vidjeti na folklornim manifestacijama, kada i sam odjene tradicijsku nošnju svoga kraja. Također je bio suradnik brojnim stručnjacima pri istraživanju i zaštiti tradicijske kulture, napose tekstilne baštine.
Da je taj vrijedni i veseli svećenik omiljen među svojim župljanima bilo je očito na nedavnoj otvorenoj izložbi njegove zbirke u Slavonskom Brodu na kojoj su se okupili mnogobrojni njegovi župljani i iz Garčina, gdje je više godina bio župnik i dekan, i iz Gradišta, gdje je na službi župnika dvije godine. Dio svoje bogate zbirke župnik Knežević, koji ove godine proslavlja svojih 30 godina svećeništva, namjerava ostaviti muzeju svoje nadbiskupije, a dio muzeju u svom rodnom Vrpolju, kada osiguraju za to prikladan prostor.
