»Kažu da je sve to zabava. Neka netko objasni kakva to zabava završava dugovima, depresijom, rastavom, samoubojstvom? To je kao igranje paintballa s pravim metcima koje se uljepšava upozorenjem ‘na vlastitu odgovornost’.« Tim je riječima voditelj duhovne zajednice športaša »Cathletico – Play & Pray« i športski pedagog Leonard Mesarić u četvrtak 6. ožujka u dvorani župe svetoga Križa na zagrebačkom Sigetu otvorio konferenciju »(Auto)destrukcija kockanja«, na kojoj su o uzrocima i posljedicama te ovisnosti govorili adiktolog dr. Luka Maršić, bivši profesionalni nogometaš s iskustvom ovisnosti o kockanju Petar Franjić te moderator Nadbiskupskoga duhovnoga stola i kapetan hrvatske svećeničke nogometne reprezentacije Domagoj Matošević. Kao dio šire »Cathleticove« kampanje »Ne kockaj se sa životom« konferencija je živopisno prikazala negativne trendove u igranju na sreću – o čemu je u Hrvatskoj ovisno barem 50 tisuća ljudi – ali i ulogu Crkve u suočavanju s kockanjem, pogotovo kada ono pogađa same crkvene službenike.
Kao motive pokretanja konferencije moderator Mesarić naveo je spoznaju o sve većem broju športaša zapalih u ovisnost o kocki, ali i potrebu za razotkrivanjem marketinških trikova kojima se industrija igara na sreću – pogotovo zloporabom športa – nastoji prikazati društveno prihvatljivom. Vrijedi primijetiti i da »Cathleticova« inicijativa, započeta još prošloga ljeta, nije izoliran slučaj: ne samo da je ovisnosti o kocki posvećen najnoviji broj časopisa za pastoralnu orijentaciju »Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije«, nego je i Vlada Republike Hrvatske dan nakon zagrebačke konferencije u saborsku proceduru uputila izmjene kojima se umnogome pooštrava Zakon o igrama na sreću – od uklanjanja kladomata i povećanoga oporezivanja do zabrane redovitoga oglašavanja i promocije od strane poznatih osoba.
Adiktolog s trideset godina iskustva rada s ovisnicima i jedan od osnivača Kluba ovisnika o kocki dr. Luka Maršić kockanje je opisao kao posljedicu prošlostoljetne preobrazbe iz homo fabera (čovjeka radnika) u homo ludensa (čovjeka igrača). »Homo faber imao je sigurnost u svojoj vjeri i ljubavi, Crkvi i institucijama, ali i u svojem radu i znoju. Pedesetih i šezdesetih godina uspjeli smo stvoriti društvo u kojem dokolica i odmor postaju jednim od glavnih momenata svrhe življenja. S druge strane pojavom televizije naši neuroni gube napor stvaranja vlastitih slika, a istodobno s digitalnom konstrukcijom društva raspadaju se obitelji, zajednice i institucije koje nas trebaju korigirati, čime čovjek postaje marketinški obrađena individua na kojoj se može samo zarađivati. U tom trenutku društvo shvaća da je igra najpovoljniji način da se uđe u naše obitelji i naše glave. Svaki kockar zna da njegova igra nije ni u nogometnoj utakmici ni na televiziji ni u kasinu, nego u njegovoj glavi«, primijetio je dr. Maršić.
Opisana je promjena dovela i do preobrazbe želje u žudnju koja u čovjeku budi golemu količinu emocija, a bez stabilnih zajednica njih više nema tko apsorbirati.
»Gubi se mogućnost razlučivanja bitnoga od nebitnoga pa čovjek može po pet sati dnevno provesti u iluzijama i fikcijama televizije ili društvenih mreža. Kockar ne nastaje slučajno: on nastaje iz društva koje podupire njegovu igru i uvijek je neka vrsta žrtve, kao i svaki ovisnik koji ne priznaje svoju bolest. On može naizgled uredno sudjelovati u društvu i ići u crkvu, no život mu zbog gubitka nutarnje slobode nakon 5-6 godina postaje sudnica, ludnica i mrtvačnica. Sudi mu obitelj, društvo i banke; psihički obolijeva od nesanice, anksioznosti, depresije; konačno, bježeći od neizvjesnosti realnoga svijeta, postaje puki konzument svega oko sebe i dobiva karcinom duše. Tu nema razlike između kockara i heroinskoga ovisnika ili alkoholičara: njegov mozak želi moć jer mu centri ugode tada govore: ‘Ti si Bog’«, dočarao je Maršić.
Iznesene uvide vlastitim je svjedočanstvom potkrijepio bivši profesionalni nogometaš Petar Franjić, koji je do 18. godine na kladionicama izgubio oko 200 tisuća eura, a u svijet kocke uvele su ga pohlepa, frustracija i obiteljska situacija. »Prvo su moji prijatelji u srednjoj školi na kladionici dobili oko 200 tisuća kuna, što je i u meni potaknulo želju za dobitkom. Drugo, nakon potpisivanja ugovora Dinamo me poslao u drugi klub da se tamo dokažem, no iako sam bio najbolji igrač lige, ulaskom u novu sezonu nisam pozvan natrag i to je u meni uzrokovalo nezadovoljstvo. Naposljetku, moji su roditelji bili popustljivi i imali su mnogo novca. Otac je puno radio i u tom mi je razdoblju nedostajala očinska figura.« Njegov prvi osobni dodir s kockanjem zbio se na maturalcu, a klađenje je započelo sa 17 godina. »Trošio sam novac od Dinama, novac koji su mi davali roditelji, posudili prijatelji… Sa 18 godina u banci sam podigao kredit u iznosu od 80 tisuća kuna i izgubio ga u 90 minuta«, priznao je Franjić.
Kockanje je ubrzo postalo njegova svakidašnjica. »Katkad bih kockao cijelu noć, od 8 navečer do 6 ujutro, i nakon toga bih otišao na trening. Od naleta adrenalina ne bih ni jeo, pa bih po završetku tražio sitniš u automobilu da kupim slanac, ali ne bih ni to nalazio. Konačno sam počeo posuđivati novac od kamatara i igrati na crno, te sam izgubio i automobil u vrijednosti od 35 tisuća eura. To je jedini trenutak kada sam pomišljao da si naudim«, prisjetio se Franjić. »Zavapio sam Bogu da me izvuče jer sam u kocki izgubio sebe. Bog mi je pomogao da to priznam svojim roditeljima i majka je predložila da odem u komunu. Odvela me i na hagioterapiju kod profesora Ivančića, a na duhovnoj obnovi na Šalati kod njega prvi put sam čuo: ‘Lijepo je što postojiš.’ Tu je započelo moje obraćenje. Dugo si nisam mogao oprostiti stvari koje sam činio sebi, roditeljima i djevojci s kojom sam zbog ovisnosti i prekinuo, ali osjetio sam da mi Gospodin prašta. Danas smo nas dvoje vjenčani i imamo dvoje prekrasne djece, a moj otac uspio je vratiti sve dugove. Moja ovisnost zapravo nas je povezala i ne znam bismo li kao obitelj opstali bez nje«, zaključio je.
Domagoj Matošević ocijenio je da se tijekom njegove 20-godišnje duhovničke prakse uvelike razbuktao fenomen ovisnosti o kocki, ali i da u borbi s njim važnu ulogu ima duhovnost. »Čovjek snagom svojega duha može utjecati na dimenziju tijela i psihe. To se naziva sposobnošću autotranscendencije – sposobnošću da se iz duhovne dimenzije crpi snaga da se nečemu kaže ‘ne’. Ovisnik posrće baš u tome ‘ne’, ali što se više liječi njegova duhovna dimenzija, to više njegov ‘ne’ postaje ‘da’ nekomu dubljemu smislu.« Istaknuvši pozitivnu ulogu športa, upozorio je i na suvremenu tendenciju njegova idoliziranja. »Danas gotovo svi roditelji vode djecu na trening: navijaju za njih, slažu svoje timove, vrijeđaju sudce, sukobljavaju se s trenerima… Dijete dobiva dojam da je šport nešto najvažnije na svijetu, pa onda i nešto u čemu mora uspjeti pod cijenu gubitka drugih vrijednosti. Dugo sam trenirao rukomet i sudjelovao na mnogo turnira u raznim zemljama, ali u svakom gradu gdje sam igrao vidio sam samo športsku dvoranu – nikada muzej ili katedralu. Tako se gubi sposobnost za svaku drugu ljepotu«, objasnio je.
Mr. Matošević naveo je i četiri koraka važna za suočavanje s ovisnošću – prihvaćanje bolesti ovisnosti, liječenje osjećaja krivnje, izlaženje iz uloge žrtve i služenje drugima, a Petar Franjić osvrnuo se na zamke kockarske industrije, ali i načina života športaša koji ne smiju pohađati kladionice dok su im, paradoksalno, upravo one glavni sponzori. »Kada uđete u kasino, sve je zamračeno, nema ni sata da ne biste znali je li dan ili noć. Počastit će vas besplatnim pićem i dati besplatne vrtnje samo da ostanete što duže. S druge strane, kada nije vrijeme intenzivnih priprema, uz samo dva treninga dnevno ostaje vam mnogo slobodnoga vremena i novca.« Dr. Maršić spomenuo je i javnu tajnu da se upravo kockarima najlakše odobravaju krediti, ali i ustvrdio da je uz razbijanje tabua govora o ovisnosti važno ne svaljivati odgovornost na društvo ili genetiku. »Kockanje jest društvena zaraza i pitanje biokemije, ali ako više pazimo na svoju obitelj, smanjit ćemo količinu destrukcije«, zaključio je.
