Sjedenje je držanje čovjeka koji poučava ili sluša. U crkvi je od davnine bio običaj da biskup ili svećenik sjedi dok propovijeda, a ljudi su slušali stojeći ili su mogli sjesti na pod ako nije bilo klupa za njih. Danas je obratno. Onaj tko propovijeda stoji, a ljudi koji slušaju sjede. Iz toga je proizišlo tumačenje da je sjedenje znak slušanja. I zaista, kad ljudi žele razgovarati, sjednu jedan nasuprot drugomu. Dok sjedimo, možemo se bolje usredotočiti na ono što nam netko želi reći.
Biblijska slika koje se, vezano uz sjedenje, možemo prisjetiti jest kada je Isus posjetio kuću Marte i Marije. Marija je sjela do Kristovih nogu i pozorno ga slušala, zbog čega ju je i Isus pohvalio. Takav unutrašnji stav pozornosti traži se i od nas kada se čita, odnosno naviješta Božja riječ za vrijeme mise. Premda su geste stajanja i klečanja glavni molitveni stavovi, sjedenje nije manje važno, nego ima svoju posebnu svrhu. Sjedenje je ponajprije molitveni stav slušanja.
Osim slušanja, sjedenje izražava i to da smo kao vjernici ujedno Isusovi učenici. Kao što sjedimo u školskim klupama za vrijeme nastave, tako sjedimo i u crkvi za vrijeme misnih čitanja, propovijedi, pripreme oltara i nakon pričesti jer je to vrijeme učenja i razmatranja. To ne bi nikako smjelo biti pasivno vrijeme kada ćemo zadrijemati ili se malo »odmoriti«, nego aktivno vrijeme nutarnje molitve i razmišljanja. U Bibliji je naglašeno da je Isus s dvanaest godina, kada je posjetio Jeruzalemski hram, sjeo posred učitelja, slušao ih i pitao.
Sveti Dominik imao je 9 molitvenih stavova, koje je mijenjao ovisno o vrsti molitve i pobožnosti koju je činio. On je sjedio dok je htio čitati Bibliju ili osobno razgovarati s Bogom. Njegova subraća svjedoče da bi se povukao na mirno mjesto i sjeo s knjigom u ruci. Prekrižio bi se i počeo u tišini čitati, a onda bi ga čuli kako priča i raspravlja, smije se ili plače, baš kao da uživo razgovara s Bogom. Kad bi čitao evanđelje u kojem su zapisane Isusove riječi, često se naklanjao ili ljubio knjigu. U njegovu primjeru vidimo da je sjedenje prikladno za molitveno čitanje i za osobni razgovor s Bogom.
Kada molimo sami, s obitelji ili u zajednici s drugim vjernicima, gotovo uvijek sjedimo. To je dijelom zato što je u sjedećem položaju najugodnije moliti, ali je taj položaj dobar i kako bismo sabrali svoje misli. To je i najprikladniji stav za molitvu koju zovemo meditacija, u kojoj umirujemo tijelo da bismo aktivirali svoju dušu. Tada tijelo ne nosi dušu, nego duša vlada tijelom. Mi kršćani uvijek meditiramo s Isusom Kristom, koji nam govori i susreće nas u prostoru našega srca i naše duše.
Mnogo kršćana večernju molitvu moli ležeći u krevetu, a onda redovito usnu usred molitve. Stoga je dobro pokušati pomoliti se prije odlaska u krevet, u sjedećem položaju. I kada se moli sjedeći, nije dobro »zaleći« u stolicu, tijelom se naslanjati na koljena, ili prebacivati nogu preko noge (posebno kada se nalazimo u crkvi). Tjelesno držanje manje je važno od onoga što nosimo u srcu, ali neka sjedenje kao molitvena gesta bude uvijek pristojno i prilično.
Priređuje: A. Katanec
2. Svjesnim udahom i izdahom uravnoteži svoje disanje.
3. Pročitaj pozorno odlomak po želji iz evanđelja.
4. Ostani nekoliko minuta u tišini razmišljajući o pročitanom.
5. Svojim riječima zahvali Bogu za ono što si primio u molitvi.
