Molitve vjernika uvijek imaju poseban uvod i zaključak koje izgovara svećenik odnosno predsjedatelj slavlja. Zazivi u molitvama vjernika uvijek se mijenjaju i nije moguće da ih ljudi zajednički izgovaraju. Važno je da ih svi prihvate i u njih se uključe, a to se čini kroz zajednički poklik kojim se odgovora na molitve.
Čitač koji predmoli molitvu na kraju nakane obraća se Bogu riječima »molimo te«. Te riječi on treba naglasiti, jer su znak vjernicima da zajednički podupru nakanu. Zatim vjernici odgovaraju, također glasno: »Gospodine, usliši nas!« Osim toga odgovora može se rabiti i neki drugi, ali ga predvoditelj mora jasno najaviti u uvodu kako bi ga svi znali i mogli ponoviti.
Npr. na Novu godinu u Crkvi se slavi svetkovina Bogorodice Marije i Svjetski dan mira pa Institut za liturgijski pastoral za taj dan donosi tri predložena seta molitava vjernika, a kod svakoga se navodi drukčiji odgovor. U prvom vjernički odgovor glasi: »Blagoslovi svoj narod, Gospodine!«, u drugom: »Obasjaj nas svojim licem, Gospodine!« i u trećem: »Gospodine, budi mir naš!«
Ostali odgovori koji se u knjizi najčešće ponavljaju su ovi: »Usliši nas, Oče!«, »Pomozi nam, Gospodine!«, »Gospodine, smiluj se!«, »Kriste, čuj nas, Kriste, usliši nas!«, »Dođi, Gospodine Isuse!«. Te odgovore, prema pozivu svećenika i čitača, ponavljaju svi nazočni kao znak da je to i njihova molitva i baš tu ona dobiva svoju snagu.
Odgovori na molitvu vjernika smiju se mijenjati, ali treba uvijek paziti da se podudaraju sa zazivima. Neprikladno je da čitač recimo moli za papu, a odgovor bude: »Dođi, Gospodine, i nemoj kasniti!« Nije dobro ni da su odgovori komplicirani pa ih ljudi ne mogu zapamtiti ili – dok ih pamte – ne uspijevaju pažljivo čuti za što se uopće moli. Općenito je pravilo da i molitve i odgovori na njih budu jednostavni i kratki. Uporaba previše teoloških riječi ili umjetničkih izraza odvlači molitvu od ljudi, umjesto da ju učini istinskom molitvom okupljenih vjernika.
Povijest liturgije otkriva nam kako su izgledale prve molitve vjernika. Na početku bi predvoditelj pozvao sabrani puk da moli na određenu nakanu. Potom bi svi zastali u kraćoj ili duljoj šutnji i osobno molili. Ponekad bi to činili klečeći, a upute za prigibanje koljena i ustajanje davao je đakon. Potom bi predsjedatelj nastavio sa zbornom molitvom (koja se tako zove jer sabire sve one molitve koje su ljudi molili u tišini), a završili bi govoreći: »Amen«. I to se ponavljalo za svaku nakanu.
Na sličan način danas se moli u obredima Velikoga petka. Taj način molitve s vremenom se skraćivao i njegove tragove nalazimo u početnom dijelu svete mise kada se ponavlja: »Gospodine, smiluj se! Kriste, smiluj se! Gospodine, smiluj se!«, nakon čega slijedi glavna zborna molitva.
Odgovor na zazive molitve vjernika može se izreći kako je ovdje opisano, kratkim litanijskim odgovorom nakon svakoga zaziva, ali i pobožnom šutnjom i molitvom srca. U svečanim slavljima, taj se odgovor pjeva u obliku male antifone.
Najvažnije je da molitve srcem prihvatimo i u vjeri prinosimo Bogu. Završni odgovor na molitvu je uvijek: »Amen«, kao prihvaćanje Božjega odgovora na naše vapaje.
A. Katanec
Što želim u novoj godini? _________________________________________________
Što me brine u novoj godini? ______________________________________________
Što mi je najpotrebnije u novoj godini? ______________________________________
Koji je moj glavni zadatak u novoj godini? ___________________________________
Kako mogu biti bolji u novoj godini? ________________________________________