Opća uredba za slavlje svetih misa određuje da se prošnje izgovaraju s ambona ili kojega drugoga prikladnoga mjesta. Određeno je i da se moli stojeći. Prošnje su glavni dio molitve vjernika, a njih čita đakon, čitač lektor, pjevač ili drugi vjernik laik nakon što svećenik izrekne uvod i poziv na molitvu.
Čitači koji predmole zazive molitve vjernika trebaju se unaprijed približiti ambonu tako da budu spremni početi čim svećenik završi uvod. Ako na putu do ambona moraju proći preko oltara, kratko se zaustave i naklonom mu odaju počast. Kada završe izgovaranje zaziva, trebali bi pričekati sve dok svećenik ne izrekne zaključnu molitvu i vjernici odgovore poklikom: Amen. Tek tada se čitači spuštaju s ambona i vraćaju do svojega mjesta.
Važno je da čitač stoji na vidljivom mjestu, a ambon to omogućuje jer je okrenut prema okupljenoj zajednici. Ponekad se može odrediti neko drugo prikladnije mjesto, npr. kod samoga oltara. Ako je riječ o manjim zajednicama i kapelama gdje se svi dobro vide i čuju, dopušteno je moliti sa svojih mjesta, ne dolazeći za ambon. U pojedinim prilikama predvoditelj mise ili obreda može pozvati nazočne da spontano izgovore osobnu molitvu vjernika i za to je dovoljno dignuti glas bez mijenjanja mjesta.
Molitva je uvijek važnija od mjesta na kojem se moli. Znamo da nas Bog čuje bez obzira na to gdje se nalazili, ali budući da je molitva vjernika zajednička molitva, važno je da ju se izgovara tako da ju svi mogu čuti i s mjesta koje je svima vidljivo. Mjesto molitve čini razliku jer nam pomaže biti pozoran. Nije isto moliti u autobusu, u parku, u vlastitoj sobi, ili u crkvi. I u samoj crkvi ljudi koji stanu u zadnje redove ili negdje iza stupova, mnogo teže održavaju pozornost i misli im lakše odlutaju. Možda je Bogu svejedno gdje molimo, ali mi sami moramo tražiti mjesto s kojega ćemo moći moliti ne samo ustima već i duhom i srcem, a to znači pobožno i iskreno.
Iz Biblije znamo da postoje sveta mjesta molitve. Nakon što je Izraelcima predao 10 zapovijedi, Bog je po Mojsiju dao upute za mjesto molitve: »Na svakome mjestu koje odredim da se moje ime spominje ja ću doći k tebi da te blagoslovim.« Crkve su takva posvećena mjesta na kojima po zajedničkom slavlju primamo Božji blagoslov. Poslije je Isus Krist objavio da se Bogu ne treba klanjati na određenom mjestu nego u duhu i istini. Time je najavio dolazak Duha Svetoga koji ispunja srca vjernika i omogućuje im da mole na svakom mjestu te da njihova molitva bude djelotvorna.
Molitva vjernika ne izgovara se samo na misi nego se njome može obogatiti svaka prigoda u kojoj se okupljaju vjernici. Svećenici i redovnici imaju dužnosti svakodnevno moliti časoslov, molitvu za posvećenje svijeta te za svoju župu i župljane. Dio te molitve jest i molitva vjernika. U večernjoj za svetkovinu Duhova moli se: »Bože Oče, Ti si Duhom ispunio krug zemaljski… prosvijetli sav svijet milošću Duha Svetoga«. Taj zaziv govori o prisutnosti Duha Svetoga u čitavu svijetu, a mi trebamo na svakom mjestu moliti za njegovu milost.
Priređuje: A. Katanec
