Uskrsno vrijeme bilo je vrijeme Kristova ukazanja učenicima. Oni koji su bili s njim, sada su se ponovno morali uvjeriti da je Isus kojega su slijedili isti Uskrsli. Ni pogled ni razgovor s Uskrslim nisu bili dovoljni. Piše evanđelist Ivan što je Isus poručio Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke. Prinesi ruku i stavi je u moj bok.« Dodir je postao dokaz da je Učitelj ponovno sa svojim učenicima.
Čavli koji su probili Isusove ruke nisu ostavili samo bol. Bol prolazi, na bol je Isus mogao već i otupjeti. Nisu ostale ni rane od čavala, nego su zacijeljele. Ostali su ožiljci. Po ožiljcima su ga mogli prepoznati. Kao što je Isus jednoć rekao učenicima za farizeje: »Po djelima ćete ih njihovim prepoznati«, sada svojim primjerom poručuje: »Po ožiljcima ćete me mojim prepoznati.« Upravo su u ožiljcima Isusova djela. U njima se otkriva ista osoba. Od muke na Kalvariji ostali su ožiljci. Ožiljak: to je neobično naborana bjelkasta koža, crvene prošarane crte, mjesta na kojima ne rastu ni dlake, udubljenja koja su nastala zbog nedostatka mesa. Svatko bi ožiljak najradije prikrio, kao da ga podsjeća na nešto čega se treba sramiti. Isus nakon uskrsnuća nije nosio nikakvu dugu togu kojom bi pokrio svoje ruke i bok, nije se sramio svojih ožiljaka. Kaže Tomi: »Prinesi!« Ne da je Spasitelj učenicima samo pokazao svoje ožiljke muke, nego im govori neka dotaknu ta mjesta. Njegovi učenici, oni koji su netragom nestali čim su ga uhvatili, sada stavljaju svoje prste na mjesto čavala, prinose ruke na probodeni bok. Oni dotiču ožiljke.
Čudesno je bilo Isusovo uskrsnuće… Kolika je to sila bila kada su rane zacijeljele, a opet ožiljci ostali? Nije li Bog mogao čudesno ukloniti ožiljke? Zašto Bog nije posegnuo za nekom uskrsnom estetskom operacijom kojom bi sve krhotine muke konačno izbrisao? Ne. Simbolično, ostali su ožiljci. Stradanje na njegovu tijelu ostat će dovijeka vidljivo. Dok Vjerovanje završava riječima: »uskrsnuće tijela i život vječni«, Bog je svoje preobraženo tijelo ostavio u ožiljcima. Oni nastavljaju govoriti. Njih se Isus ne stidi.
Koliki se samo danas stide svojih ožiljaka? Neki skrivaju ožiljke nesreća, drugi ratne, treći ožiljke loše izvedenih operacija. A svi oni govore – bitka je prošla, pobjeda je došla. Ožiljci ukazuju na pobjedu, na okrenutu novu stranicu, na život ispunjen nadom. Ako se Krist nije stidio svojih ožiljaka, kamo sreće da upravo ožiljak postane put novoga početka.
Svetomu Ivanu Zlatoustomu bilo je važno istaknuti zašto je Spasitelj pokazao ožiljke. Izabrani redak tumači: »Vrijedi se raspitati kako je neraspadljivo tijelo pokazivalo otiske čavala, a bilo je opipljivo rukom smrtnika. Ali nemojte se uznemirivati. Ono što se dogodilo, bilo je stvar snažne poniznosti. Bog bijaše tako lagan da je ušao kroz zatvorena vrata, bio je oslobođen svake gustoće. Ovo se čudo pokazalo da bi se moglo vjerovati u uskrsnuće i da bi ljudi mogli znati da je to bio sam Raspeti i da drugi nije ustao umjesto njega. Isus je uskrsnuo noseći znakove križa. Kada ga vidimo s otiscima čavala, znajmo da je to pokazao zbog učenika.«
Kršćanski je život prepun ožiljaka. Svaki koji vjeruje, barem se jedanput susreo s porugom, neki kršćani doživjeli su i pravo nasilje. Možda su to bila dječja naguravanja ako se odlazi u crkvu, možda su to bile prijetnje na poslu ako se slave blagdani uz vlastitu obitelj, a možda su to bili otkazi, gnušanja ili povici koji su uslijedili prilikom ispovijedanja vjere. Nakon svakoga napada, onih dugih minuta koje traju kao godine, onih agresivnih pogleda prepunih ismijavanja, kršćanin u svojem pamćenju, a možda i na svojem tijelu, nosi ožiljke. Ne treba ih se sramiti, ne treba ih skrivati, a ni šutjeti. Kršćanin ne ide pognute glave kao da bi se sramio svojih ožiljaka. Nikada. Upravo suprotno: ovo uskrsno vrijeme jest vrijeme progovaranja ožiljaka!
Učitelj je govorio svojim učenicima po vidljivim ožiljcima, to je bio put jačanja zajedništva. Učiteljev put postaje prilika da svi kršćanski mučenici hrabro pokažu svoje ožiljke. Pokazivanje ožiljaka jest put kršćanskoga prihvaćanja. Nema kršćanstva bez ožiljaka! Jednostavno, takav je kršćanski put, to je put vjere, to je put koji povezuje, to je vrijeme kada će kršćani jedni drugima u zajedništvu citirati Učiteljevu zapovijed: »Prinesi!«
Gospodine, ožiljci nas povezuju s Tobom, stoga nas učvrsti da spremno
nosimo svoje rane koje su nastale iz ljubavi prema Tebi koji donosiš
pobjedu za vijeke vjekova. Amen.
