Splitsko-makarska i Zadarska nadbiskupija uz Krčku se, Dubrovačku i Kotorsku biskupiju mogu podičiti nesvakidašnjim kontinuitetom: prethodnici njihovih današnjih pastira sudjelovali su 925. na Splitskom crkvenom saboru. No unatoč tomu što su još četiri biskupije koje je papa Ivan X. pozvao na splitsko zasjedanje u međuvremenu iščeznule, sveti im oci i dalje daruju pastire. Donosimo kratke preglede zanimljivosti iz povijesti Osorske, Rapske, Ninske i Stonske biskupije, ali i njihove današnje živosti, koju otjelovljuju naslovni biskupi iz čitavoga svijeta.
Od svetoga osorskoga biskupskoga trojca do Papina čovjeka za disciplinu
Osorsku biskupiju osim drevnosti uresio je i jedinstven duhovni zalog. Naime, najznamenitiji pastir mjesne Crkve utemeljene 530. bio je svetac. Tijelo lošinjskoga kamaldoljanina sv. Gaudencija nakon smrti u talijanskom progonstvu more je 1144. čudesno vratilo na obalu Cresa. Ondje se i danas čuva u nekadašnjoj katedrali, renesansnoj ljepotici posvećenoj Uznesenju Blažene Djevice Marije koja osim likovnih ostvarenja Palme Mlađega, Andree Vicentina i Nicoloa Grassija u sklopu Osorskih glazbenih večeri gotovo pet desetljeća ugošćuje i vrhunce klasične glazbe. Gaudencije ipak nije jedini sveti osorski biskup. Nedugo nakon njega osorsku su katedru preuzeli i kasniji splitski nadbiskup sv. Lovro, posljednji čuvar hrvatske krune, te sv. Ivan Trogirski, koji je spriječio kralja Kolomana da razori njegovu biskupsku prijestolnicu.
Grad Cres, iz kojega se od XV. stoljeća upravljalo ostalim osorskim crkvenim posjedima – Lošinjem, Ilovikom, Suskom, Unijama te Velim i Malim Srakanama – bio je prijestolnicom i drugih znamenitih pastira. Iste godine kada ga je za biskupa Osora postavio papa Benedikt XIV., 1742., Splićanin Matej Karaman isposlovao je da se na rimskom Urbanianumu počne podučavati »ilirski jezik«, a kolekcionarska strast njegova nasljednika Nikole Dinaričića zaslužna je za pronalazak brojnih rimskih starina koje se danas čuvaju u Arheološkoj zbirci Osor Lošinjskoga muzeja. Trinaest godina nakon smrti posljednjega stolujućega biskupa, 1828., papa Lav XII. Osorsku je biskupiju pripojio Krčkoj, a papa Pio XI. kao naslovnu ju je biskupiju obnovio 1933. Njezin treći naslovni (nad)biskup zaređen je u rujnu 2024. Riječ je o Ircu Johnu Josephu Kennedyju, tajniku Disciplinskoga odjela Dikasterija za nauk vjere – glavnoj osobi zaduženoj za stegovne postupke protiv svećenika.
Na posljednjega rapskoga pastira ruke je položio i zagrebački nadbiskup
Za Rapsku se biskupiju pretpostavlja da je osnovana nedugo nakon Milanskoga edikta 313., što znači da je od nje među iščeznulim (nad)biskupijama starija tek Salonitanska, a među postojećim samo Zadarska nadbiskupija. No kršćanstvo je na Rabu i starijega podrijetla, o čemu svjedoči i život utemeljitelja države San Marino, rapskoga klesara sv. Marina, čije je moći na rodni otok u 17. stoljeću donio biskup Paskal Ciconio. Ipak, glavni je zaštitnik Rapske biskupije bez sumnje bio sv. Kristofor, relikvijom čije je lubanje navalu Normana 9. svibnja 1075. čudesno odbio mjesni biskup Dobranja. Taj dan na kvarnerskom se otoku i danas slavi kao Dan grada. Za njegov povijesni spomen pobrinuo se rapski ordinarij Juraj de Hermolais, koji je 1308. zbog svađe s papinskim legatom nakratko i izopćen, a još je jedan (nad)biskup rapskoga podrijetla, Markantun de Dominis, za krivovjerje osuđen posmrtno, 1624. godine.
Koliko je Rapska biskupija bila značajna u srednjem vijeku, i više od činjenice da su njezini pastiri svojedobno upravljali Krkom, Pagom te dijelom podvelebitskoga priobalja, pokazuje zanimljivost da je njezinu nekadašnju stolnicu, crkvu sv. Marije Velike, 1177. blagoslovio prvi papa koji je pohodio hrvatske krajeve – Aleksandar III. Takav dojam potvrđuju i u njoj očuvane umjetnine Guarienta di Arpa i Andrije Alešija. To, naravno, nije spriječilo objavu bule Lava XII. »Locum Beati Petri« kojom je biskupija 1828. pripojena Krčkoj, ali je nesumnjivo pridonijelo njezinoj ponovnoj titularnoj uspostavi 1933. godine. Do danas se osam prelata uresilo titulom naslovnoga biskupa rapskoga, a jedan od suzareditelja posljednjega, pomoćnoga biskupa meksičke Antequere Alfonsa Tuta Tuna, u kolovozu je 2024. bio zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša.
Triput osnivana Ninska biskupija na čelu ima – nadbiskupa
Makar je predaja svetoga utemeljitelja Ninske biskupije Anselma smještala u apostolsko vrijeme, »prva hrvatska biskupija« nastala je u drugoj polovici 9. stoljeća, na što svake godine 7. lipnja podsjeti i proslava Dana hrvatske diplomacije. Naime, toga dana 879. papa Ivan VIII. potpisao je pismo knezu Branimiru u kojem spominje prvoga poznatoga ninskoga biskupa Teodozija. Kao jedina biskupija čije je središte bilo u prijestolnici hrvatske dinastije, srednjovjekovna je ninska dijeceza osim 80-ak sakralnih objekata u posjedu imala i najveći teritorij. Naime, prije ukinuća 928. obuhvaćala je čitavu hrvatsku kneževinu, a nakon ponovne uspostave 1075. upravljala je ninskom, lučkom i dijelom ličke županije – glavninom sjevernodalmatinskoga i ličkoga prostora. Unatoč tomu, danas je najpoznatija po »najmanjoj katedrali na svijetu« – predromaničkoj crkvi sv. Križa koja je osim kao solarni kalendar i sat služila kao dvorska kapela.
Naime, kada nisu bili izmješteni u Zadar zbog »lošega zraka« poput Grgura Divnića, ninski su biskupi mahom stolovali u crkvi sv. Asela (Anselma), koju su zbog osmanlijskih i mletačkih spaljivanja višeput morali obnavljati, kao što je to učinio književni suvremenik Šižgorića i Zoranića Juraj Divnić. Ratna je stradanja čudom pak preživio kip Gospe od Zečeva, koji se iz ninske kapelice dvaput godišnje u hodočašću prenosi u obližnje svetište. A dulje od same biskupije, koja je papinskom bulom »Locum beati Petri« 1828. pripojena Zadru, u svijesti je naroda preživio i simbol borbe za glagoljaško bogoslužje – Grgur Ninski. Iako je izostanak konkordata Svete Stolice s Jugoslavijom spriječio željenu obnovu biskupije u međuraću, 1933. obnovljen je naslov ninskoga biskupa. Jedini nadbiskup među petoricom pastira koji su nosili taj naslov 2004. je postao mons. Martin Vidović, nekadašnji apostolski nuncij u Bjelorusiji, kojega su ninski župljani počastili replikom biskupskoga štapa Jurja Divnića u maslinovu drvu.
Pastir trokatedralne Stonske biskupije ima i proročki dar za viceve
Malo bi se u kojoj ugasloj biskupiji našlo toliko povijesnih intriga koliko u Stonskoj. Naime, iz biskupije drevnoga podrijetla – pretpostavlja se da je Ston katedru dobio tako što je tijekom seobe naroda pružio utočište biskupu antičkoga Sarsenteruma – pastiri Huma i Zahumlja višekrat su morali bježati zbog sporova s krivovjernim vlastima. Krstjanski zet Miroslav Nemanjić biskupa Donata protjerao je krajem 12. stoljeća u Dubrovnik, a Ivan Krusić – utemeljitelj još uvijek djelatne bratovštine Svih svetih – utočište je 1300. pronašao na Korčuli. To je papu Bonifacija VIII. navelo da stonsku dijecezu na dvjestotinjak godina ukine u korist novoutemeljene Korčulanske biskupije, čiji je prvi biskup iz zahvalnosti umjesto crkvene desetine ubirao samo njezinu petnaestinu. Ni drugi stonski biskupi nisu bili odveć imućni ako je vjerovati Marinu Držiću, koji je stonskoga ordinarija Bonifacija Drkolicu 1566. nazvao »biskupom od dvije stotine škuda«.
No malo se tko može pohvaliti bogatstvom kakvo je stekao izrugani dvostruki Kustod Svete Zemlje stupivši prvi nakon sv. Jelene Križarice u Kristov grob. Dubrovačke su ga vlasti iz Stona protjerale 1581. zbog zločina jednoga njegova svećenika, no blaže su lice pokazale financiranjem studija Ambroziju Gučetiću, koji je biskupske dane u Stonu među prvima u domaćoj povijesti kratio sastavljanjem životopisa narodnih uglednika. Da stonski biskupi nisu bili dokoni ni kao graditelji, svjedoče čak tri negdašnje stolne crkve: ruševine crkve sv. Marije Magdalene na Gorici, Sv. Marija Velika u Lužinama i stonska župna crkva sv. Vlaha, podignuta na temeljima katedrale koja je taj naslov službeno izgubila 1828. papinskim pripajanjem biskupije Dubrovniku. Posljednji među pastirima koji su se nakon 1933. okitili naslovom stonskoga biskupa ima proročki smisao za humor. Nekadašnji biskup kolumbijskoga Quibdóa Jorge Iván Castano Rubio svojedobno je, naime, izjavio: »Moj prethodnik bio je bijeli biskup, ja sam Castano (smeđi), a nadam se da će moj nasljednik biti crn.« U srpnju 2024. na katedru Quibdóa zasjeo je – crnac.
