Profesionalnu suživljenost sa strukom i istraživački zanos arhitektica Zorana Sokol Gojnik (Split, 1977.) ujedinila je u djelu »Sakralna arhitektura Zagreba u 20. stoljeću – Katoličke liturgijske građevine«, objavljenom prošle godine u sunakladništvu »UPI2M BOOKS« i Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu, a uz potporu i Nadbiskupskoga duhovnoga stola. Na istom je fakultetu docentica na Katedri za projektiranje te vodi kolegij »Sakralna arhitektura«. Od 2004. do 2008. provela je istraživanje u sklopu doktorske disertacije, koju je obranila 2010. pod mentorstvom dr. Tomislava Premerlea i akademika Mladena Obada Ščitarocija. Velike promjene koje su pratile sakralno graditeljstvo prošloga stoljeća nadopunjene su i spoznajama s projekta HERU (engl. Heritage Urbanism – Urbanizam nasljeđa) Hrvatske zaklade za znanost.
»Sakralno graditeljstvo opširna je tema koja obuhvaća različite oblike arhitekture namijenjene različitim religijskim funkcijama. U svom istraživanju zadržala sam se na području istraživanja katoličke liturgijske arhitekture, dakle proučavala sam građevine u kojima se događa katolička liturgija – katoličke crkve. Dvadeseto stoljeće vrlo je specifično vrijeme zbog velikih društvenih promjena koje su ga pratile, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu. Te promjene često su uzrokovale nesnalaženja, traganja i gotovo krizu sakralne liturgijske arhitekture. Prije svega industrijska se revolucija odrazila na arhitekturu, kao i na poimanje grada. Iznjedrena je racionalistička modernistička arhitektura oslonjena na funkcionalnost kroz minimalizam koji se često kosi sa slojevitošću kršćanske tradicije. U 20. stoljeću katolička liturgijska arhitektura našla se u krizi i zbog velikih promjena u liturgiji koje donosi Drugi vatikanski koncil, čime se uvelike mijenjaju polazišta za projektiranje novih liturgijskih građevina. Svjedoci smo i promjena društvenih i političkih sustava koje su imale velik utjecaj na arhitekturu«, kaže dr. Sokol Gojnik, navodeći da je tijekom prošloga stoljeća u Zagrebu izgrađeno pedesetak liturgijskih građevina, svojevrsnih svjedočanstava sličnih traganja koja su pratila i europski prostor.
»Na prijelazu u 20. stoljeće još je prisutan historicizam, stil europskoga 19. stoljeća. Gradila se bazilika Srca Isusova, završavao Mirogoj. Međutim, zasićenost historicizmom i osjećaj neautentičnosti toga stila vrlo brzo dovodi do njegova napuštanja. Tražila se nova autentičnost kroz protomoderni stil koji prerasta u modernu te preispituje nove prostorne i tehnološke mogućnosti arhitekture preko nerazmrsive povezanosti forme, funkcije i konstrukcije. U tom razdoblju ostvarena su najvrjednija hrvatska arhitektonska ostvarenja kao što su crkve sv. Blaža, Majke Božje Sljemenske Kraljice Hrvata i sv. Antuna na Svetom Duhu ili kripta crkve Majke Božje Lurdske u Zvonimirovoj ulici. Zatim slijedi razdoblje Drugoga svjetskoga rata koje prekida graditeljsku aktivnost, a razdoblje nakon rata pratit će u arhitekturi preispitivanje racionalističkih principa moderne. Međutim, to je i razdoblje novoga, komunističkoga društvenoga uređenja u kojem nije bila dopuštena gradnja liturgijskih građevina«, podsjetila je sugovornica, ističući da je u tom razdoblju izgrađeno samo nekoliko građevina, mahom bez dozvole. »Ulaskom u razdoblje demokracije devedesetih godina trebalo je nadoknaditi nekoliko desetljeća negradnje liturgijskih građevina. Suvremena arhitektonska strujanja, poticaji Drugoga vatikanskoga koncila, ali i hitnost brze izgradnje utkat će se u novih oko 25 liturgijskih građevina izgrađenih u samo deset godina, što je polovica ukupne izgradnje u cijelom 20. stoljeću. U tom je razdoblju pogrješaka, nesnalaženja i traganja bilo mnogo. Moguće je uočiti mnoštvo različitih arhitektonskih pristupa, preispitivanja novih tipologija, ali ipak vrijedna arhitektonska ostvarenja svjedoče napor da se u svom vremenu pronađe autentičan arhitektonski jezik«, naglasila je arhitektica Sokol Gojnik.
Na pitanje kako su se urbanistički planovi prilagođavali sakralnim građevinama u Zagrebu arhitektica napominje da je urbanotvorni, simbolički pristup urbanističkom planiranju obilježio povijest grada, ali i početak 20. stoljeća.
»Izgradnja grada nema tehnički predznak, urbanizam ima izrazito human karakter, a liturgijske građevine bivaju najsnažniji naglasci grada. Veliki urbanistički plan iz 1938. godine biva sinteza povijesnoga strukturiranja grada i novih modernističkih funkcionalističkih postulata. Taj plan nastaje u vrijeme kada je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac počeo s osnivanjem velikoga broja novih župa: sv. Terezije od Djeteta Isusa, sv. Josipa, sv. Obitelji, sv. Marka Križevčanina, Marije Pomoćnice, Krista Kralja. Nove župe bile su predmetom toga plana. Planirane su na značajnim lokacijama i bile su dio snažnih gradskih vizura. Međutim, zbog rata plan ne doživljava provedbu, a te građevine daljnjim razvojem grada nemaju urbanističku snagu koju im je osiguravao plan, nego su postale dio drugačije, često neartikulirane urbane strukture«, ustvrdila je autorica, dodavši da se urbanistički planovi druge polovice 20. stoljeća temelje na funkcionalističkim načelima.
»Grad se počinje strukturirati po principima zoniranja. Osnovne zone su zone stanovanja, prometa, posla i slobodnoga vremena. U okvirima takvoga urbanističkoga pristupa simbolički naglasci važnih društvenih građevina bivaju znatno manji. Međutim, to je razdoblje komunizma u kojem gradnja crkava nije dopuštena te crkve nisu predmet urbanističkih planova. Nakon demokratskih promjena crkve dobivaju svoje mjesto u urbanističkim planovima, međutim sam urbanizam, kako u svijetu tako i u nas, proživljava krizu ‘razmrvljenosti’, nedostatka cjelovite ideje i partikularnih rješavanja gradskoga tkiva, pa time i liturgijske građevine ne bivaju značajan gradograditeljski element«, rekla je sugovornica.
Zaključuje da je zagrebačka liturgijska arhitektura svjedočanstvo istih traganja koja su pratila i europski prostor neopterećen komunizmom. »Suočena s traganjem za istinom u arhitekturi, za novom autentičnošću, što je nakon historicizma obojilo cijelo 20. stoljeće, na krilima moderne zagrebačka liturgijska arhitektura, kao i ona europska, oslanjala se na funkcionalistički aspekt liturgije. To je bio prvi korak koji je napravilo 20. stoljeće i koji je trebalo napraviti da bi tek danas počela dozrijevati misao o kompleksnijem shvaćanju liturgije, o njezinoj mistagoškoj ulozi, a time i mistagoškoj ulozi same arhitekture. Sakralna liturgijska arhitektura mreža je simbola orkestriranih kršćanskom kerigmom. Ona nije samo ‘zaklon’ u kojem se odvija slavlje Otajstva. Važno je posvijestiti njezinu teofanijsku ulogu. Drugi vatikanski koncil započeo je veliku obnovu i povratak autentičnosti. To je složen proces koji će trajati, a arhitekti su pozvani u suradnji s teolozima i liturgičarima u otvorenosti Duhu evangelizirati svijet ljepotom i unutarnjim smislom svojih prostornih rješenja«, izrazila je nadu ugledna arhitektica.
U nesposobnosti da se razumije sadržaj 20. stoljeće je ostavilo velik broj »sentimentalnih« ostvarenja – »kako se to nekad radilo«. »Nažalost, takva rješenja svojom neautentičnošću opteretila su vrijednost ukupne graditeljske baštine 20. stoljeća. Kršćanska je umjetnost oduvijek bila otvorena Duhu Svetomu, čijim je nadahnućem govorila uvijek novim jezikom. Arhitektura, kao i svaka druga umjetnost, samo je oblik jezika. U govornom jeziku danas ne govorimo kao što se govorilo u prošlosti. Jezik je podložan mijeni, tako je i s arhitekturom. Važno je očuvati sadržaj ukorijenjen u naviještenoj Riječi. Suvremena arhitektura, svojim tehnološkim mogućnostima, ima potencijal veći nego ikada u povijesti«, napomenula je dr. Sokol Gojnik, uvjerena da se, uz kvalitetnu simbiozu stručnjaka, liturgijska arhitektura može učiniti evangelizatorom suvremene kulture.
