U organizaciji udruge »Hrvatska za život« od 21. do 22. travnja u Zagrebu održava se peta Konferencija za život na kojoj će govoriti istaknuti hrvatski i inozemni promicatelji kulture života. Tjedan dana kasnije, 29. travnja, slavi se Međunarodni dan suvremenoga plesa. O strujama u suvremenoj plesnoj umjetnosti, smislu i estetici umjetničkoga djela te o temeljnoj vrijednosti – životu – na razgovor za Glas Koncila pristao je plesni umjetnik i pedagog Zvonimir Kvesić.
Vidim logičnu vezu između potrebe za kretanjem i pokretom koji život znači, koji je osobina živoga ljudskoga bića. Znamo da smo se počeli kretati mnogo prije rođenja. Neki kažu da smo prije rođenja ništa, da smo samo hrpa stanica, da smo inferiorni nekomu drugomu. Uvijek mi je bilo logično da ne možemo ignorirati korijene pokreta koji počinju prije našega rođenja, a istodobno se baviti plesom i na tome graditi svoj identitet. Teško mi je shvatiti da je moguće baviti se plesom i ne biti »pro life«, ne vidjeti ljepotu pokreta djeteta od nekoliko tjedana ili nekoliko mjeseci nakon začeća. Postoje pokreti koje nerođeno dijete, jer je u nekoj vrsti bestežinskoga stanja, može izvesti, a koje djeca mogu izvesti tek godinu-dvije dana nakon rođenja. Postoje pokreti koji su prirodni djeci u trbuhu; nakon rođenja dijete još nema razvijene mišiće da bi ih moglo izvesti. To su zanimljive činjenice koje govore da je nerođeno dijete, naravno, čovjek, koji ima razvijene fizičke sposobnosti. Čak i kada nije razvijeno do kraja, time nije manje vrijedno. S plesne strane nelogično je da neke pokrete možemo učiniti u majčinu trbuhu, a neki negiraju da postojimo i da smo vrijedni. U suvremenom plesu somatski pristup pokretu već nekoliko desetljeća zauzima vrlo važno, ako ne i središnje mjesto u razvoju suvremene plesne umjetnosti. Taj pristup temeljito se bavi fiziologijom i anatomskim strukturama čovjeka; doslovno se proučavaju organi: tetive, mišići, kosti, fascije, i nekako se pokušava uvidjeti kako oni utječu na pokret i kako se treba kretati da bismo poštovali pravilnosti već dane u tijelu, na organskoj razini. Ta se metoda naziva BCM (»body-mind-centering«) i često se oslanja na istraživanje prenatalnoga razvoja. Time se uviđaju obrasci koje kao odrasli pokazujemo pri kretanju, zbog kojih je tijelo preživjelo u prenatalnom razvoju. To je vrlo jasna poveznica između vrijednosti ljudskoga života prije rođenja i pokreta koji odražava tu životnost.
S jedne strane suvremena kultura promiče stajalište »budi što jesi«, zagovara povratak prirodi, ekološkoj prehrani i zdravu životu, a s druge strane jasno se odmiče od stvarnosti tijela. Na sve načine tijelo se želi negirati ili preobraziti. To je gotovo shizofreno, u svakom je slučaju nelogično, kao uostalom i postmoderna stvarnost uopće. Ide li se dosljedno u pokret usklađivanja s prirodom – dakle, s tijelom – ulazi se u slavlje tijela, života i prihvaćanje realnosti. Međutim, ljude kao da nešto »prebaci« na drugu stranu pa završe u transhumanizmu. Možda je razlog strah od iskrenosti; treba biti spreman na prihvaćanje istine želimo li iskreno pratiti prirodnost tijela i prihvatiti sebe kakvi jesmo. To je prilično hrabar pogled na svijet koji zahtijeva nenavezanost na strojnu tehniku. Tu se čovjek mora osloniti na duhovnost jer bez nje ulazi u mehanizme gdje pošto-poto želi zaštititi sebe od svake teškoće i neugode. Tko ne prihvaća Boga, puno se lakše uhvati za ideju da je moguće vlastitim snagama nadići strahove i nesavršenosti. Tehnologija nudi lažnu nadu da ćemo njome zamijeniti religiozni impuls koji je univerzalno prisutan u čovjeku. Bijeg od težine iskrenosti trenutak je u kojem čovjek sebe stavlja u ulogu spasitelja. To je u temelju pogrješno i može smo donijeti još više problema. »Transrodnost« se dobro uklapa u taj pokušaj mijenjanja onoga što čovjek jest; mijenjanja realnosti.
Oduvijek me intrigiralo pitanje kako se i odakle pojavio ples. Mislim da je ples star koliko i čovjek jer je neodvojiv od ljudske bîti. Budući da je čovjekova povezanost s Onim koji ga nadilazi također stara koliko i čovjek, znanost je došla do vrlo ranih poveznica između vjerskih rituala i korištenja pokretom. Pokret ima mogućnost dovođenja u posebno stanje prijemljivosti koje je dobar »ulaz« za nadnaravno. Prvobitni ples bio je blizak obredu: u nj je uvijek bila uključena glazba, priča i poezija, kao i intuicija da postoji stvarnost veća od čovjeka – ono sveto, božansko. Prvi su obredi među ostalim služili i prenošenju vjerovanja i pogleda na svijet određene zajednice. U antičkom svijetu ples je bio ono što se naziva muzika – »umijeće muza« i »ono što muze nadahnjuju« – a to je i pjesništvo i gluma i glazba. U početcima drame i kazališta ples je imao važnu ulogu: naziv »koreograf« vuče korijene iz starogrčkoga kazališta gdje je označavao osobu koja je koordinirala skupinu izvođača – kor.
Nažalost, suvremeni ples postao je sinonim za nešto nerazumljivo i daleko. To i nije toliko neobično; ne prenosi izravno priču, verbalno ili slikovno, apstraktan je i zbog toga možda teže čitljiv. S jedne strane teže je čistim pokretom pričati priču, ali s druge strane malo je što prirodnije od pokreta. Tomu težemu razumijevanju pridonijelo je i odmicanje od fizikalnosti u našoj zapadnoj kulturi, koje je veće nego u afričkim ili azijskim kulturama. Forma je u plesu neizbježna pa se postavlja pitanje kako »prevesti« sadržaj pokretom, kako jasno komunicirati s publikom. Ima koreografa koji to dobro rade, ali ima i nemali broj onih koji to ne mogu, čiji su radovi teško razumljivi.
Mislim da bi to bilo dobro, barem na neki način. To je sklizak teren jer neki autori gledaju na to kao na podilaženje publici. Kada tekst prati izvedbu, obično vrvi stručnim izrazima, nepoznatima gledatelju, pa ga nekada još više zbuni. Ima mnogo prostora za ublažavanje nerazumijevanja između nas plesača i publike. Mi bismo trebali više poraditi na upoznavanju publike s pozadinom nastanka predstave, a za publiku bi bilo dobro da od takva tipa umjetnosti ne očekuje priču koju će moći linearno pratiti, nego da pokuša čitati pokret kroz njegove mijene, dinamiku, kvalitete i atmosferu predstave. U tom je smislu razumijevanje plesa bliže razumijevanju klasične glazbe nego drame.
Neki autori uzimaju »svijest o sebi« kao ono što nas čini osobama pa odobravaju – kako oni to nazivaju – »postporođajni pobačaj«, sve do godinu i pol dana stvarnosti. Koliko god to zvučalo strašno, logično je; oni koji se zauzimaju za »pravo za pobačaj« zgrozili bi se da netko ubije novorođenče, ali infanticid proizlazi iz logike podupiranja pobačaja. Mnogi koji podupiru legalnost pobačaja osobno ga nikada ne bi učinili, ne promatraju ga kao nešto pozitivno, ali njihovo pristajanje na legalnost toga čina zapravo implicira pristajanje na logiku spomenutih autora: ako se smije usmrtiti dijete dva ili tri mjeseca prije rođenja, zašto ne i nakon rođenja? Često sam se u životu pitao o temeljnim stvarima. Kada počinje život, jedno je od takvih pitanja. Otkad znam za sebe odgovor na to pitanje bio mi je bjelodan, i u biološkom i u ontološkom smislu. Tu je važnu ulogu odigralo i moje zanimanje za pokret. Krećemo se kroz život. Od stadija zametka koji putuje do maternice živo biće nikad ne miruje, u prenatalnom razdoblju nema statike, kao ni nakon rođenja. Pokret je karakteristika živoga ljudskoga bića od početka.
Zauzimanje za život nije samo deklarativno i aktivističko, nego podrazumijeva praktičnu pomoć. Uvijek sam osjećao potrebu molitve za nerođene. Kada sam mogao praktično pomoći nekoj majci ili obitelji u teškoćama, učinio bih to.
Iz toga privatnoga angažmana spontano sam se uključio u inicijativu »40 dana za život«, a »Vikendi Srca Marijina« zapravo su nastavak. Sada već postoji nekoliko inicijativa, desetak kuća za majke i obitelji koje nude razne oblike pomoći uključujući smještaj; postoje mnogi pojedinci i udruge koji pomažu. Ima ljudi koji razmišljaju o tome kako se riješiti novoga života, ali sve je više onih koji bi rado imali dijete, a ne mogu. Pokret za život ujedinio je jedne i druge. Dopiremo do svih ljudi povezanih sa životom, odatle naša briga za parove željne potomstva. U suradnji s p. Markom Glogovićem koordiniram posebne programe namijenjene takvim parovima. Pokazalo se da nije bilo dovoljno sadržaja za njih, nije bilo dovoljno praktične pomoći. Nastojimo popuniti tu rupu. Vrijednim se pokazao trenutak kada se na istom mjestu nađu parovi koji imaju iste probleme. Kada ljudi vide da ima i drugih parova koji prolaze iste teškoće, već to biva ljekovito. Cilj je omogućiti im odmak od svakidašnjice. Zato se susreti održavaju u malom mjestu, Sveticama pokraj Karlovca. Na prvom je mjestu duhovna pomoć; ciljana molitva za supružnike. P. Marko nastoji pomoći parovima da istraže svoj duh, da vide postoji li neka duhovna zaprjeka začeću. Nekada su uzroci medicinske prirode, ali nekada postoji neopraštanje, nedovoljna otvorenost prema supružniku, navezanost na roditelje, neka vrsta povrijeđenosti i dr. Jedan je od najvećih plodova takvih susreta, osim dobivanja djeteta rođenjem ili usvajanjem (što se dogodilo više od polovice parova), međusobno je zbližavanje supružnika koji onda lakše prihvate što god im budućnost nosi.
Krenuo bih od obitelji – od mjesta gdje sam došao na svijet. Moja je obitelj vjernička. Ne sjećam se životnoga razdoblja u kojem ne bih bio svjestan Božjega postojanja. Moja mi je obitelj prenijela vjeru konkretnim životom, bez teorijskoga uvjeravanja. Svijest o postojanju Boga bila je prisutna u svakidašnjici. S tim sam temeljem išao kroz život. Danas vidim da je to velika milost, za koju sam zahvalan. Sada znam da to nije nešto samorazumljivo. Ne mogu reći da sam u svakom periodu života imao ispravna stajališta o tome kako konkretno živjeti vjeru, bilo je perioda u kojima sam imao krivu predodžbu o tome što bi bila volja Božja za moj život, no s vremenom je sve došlo na svoje mjesto. Boga sam uvijek doživljavao intuitivno, srcem. Franjevačka duhovnost odigrala je veliku ulogu u mom duhovnom razvoju, bio sam nekoliko godina član Frame. Vjera je u kasnoj adolescenciji sve više postajala mojom odlukom, a ne nešto što mi je tek tako preneseno. Na studij u Rotterdam došao sam s već izgrađenim stajalištima, koje sam živio bez poljuljanosti, kao već zreo čovjek.
Mladima treba pružiti istinsko prihvaćanje i ljubav. To nije lako jer čovjek prvo to mora imati u sebi – za sebe i svoje bližnje. Adolescentska dob tipično je osjetljiva i turbulentna. Mislim da su djeca koja se intenzivnije bave plesom povlaštena, pogotovo u današnje vrijeme, jer imaju doticaj s nečim što je stvarno. Koliko god vremena provodili uz tehničke uređaje, imaju više prilike povezati se s nečim uzemljenim, opipljivim i korjenitim – pokretom, plesom, glazbom, umjetnošću. Kao nastavnik posljednjih desetak godina vidim problem težega koncentriranja djece. Prerano je za tvrdnje koliko je pandemija koronavirusa, u kombinaciji s tehnologijom, utjecala na povećanje anksioznosti djece i mladih, to će vrijeme pokazati, no primjećujem naznake koje bi mogle ići u tom smjeru. Mi nastavnici u umjetničkom obrazovanju imamo priliku pomoći mladima učiniti korak bliže k sebi, odmaknuti se od prilično okrutnoga svijeta društvenih mreža koji je utemeljen na prosudbi. Veliko je opterećenje ovisiti o »lajkovima«, posebno mladima koji ne znaju za svijet prije društvenih mreža. Čvrsto vjerujem da svako približavanje sebi – a umjetnost je izvrstan način za to – vodi u duhovni prostor. Vježbanje tijela vodi do uzdizanja iznad fizičke razine čovjekova bića.
Svako dobro umjetničko djelo samom je svojom kvalitetom katarzično. Slavi život, potiče i otvara duh, potiče na komunikaciju i promišljanje. Svako kvalitetno djelo ima životvorni element u sebi. Plesne predstave ne prikazuju uvijek konkretnu priču te u tom smislu nemaju uvijek jednoznačno čitljivu poruku. Pogotovo je prije nekoliko desetljeća bilo popularno odmaknuti koreografiju od priče, ne poručiti ništa konkretno jer bi to – tako se smatralo – banaliziralo ples koji je apstraktna umjetnost. Primjećujem da suvremeno kazalište s vremena na vrijeme ima povratke »jasnim porukama«, kada postaje gotovo programna umjetnost koja propagira trenutačne vrijednosti mainstreama, uz minimalnu umjetničku vrijednost rada. Nerijetko te predstave postaju medijski prihvaćene baš zbog toga »modernoga« narativa. Ipak, u kritikama sam znao pročitati iskrene osvrte na takve radove, kada bi kritičari pozdravili poruku, ali bi kritizirali banalnost predstave. Međutim, prikazivala plesna predstava konkretnu priču ili ne, ako je dobra, vodi uvijek k istomu cilju – afirmaciji općeljudskih vrijednosti. Kao primjer toga izdvojio bih jednu od najhvaljenijih hrvatskih predstava u posljednje vrijeme, ne samo na plesnoj, nego i na široj glazbenoj sceni. Riječ je o nagrađivanoj predstavi Matije Ferlina »Sad sam Matthäus« koja je oduševila i kritiku i publiku, u Hrvatskoj i u inozemstvu. Radi se o trosatnoj solo plesnoj izvedbi kojoj je glazbena podloga Bachova »Muka po Mateju«. Izričaj je vrlo suvremen te izvrsno prikazuje smisao patnje. Sjedinjujući formu i sadržaj, autor – koji je ujedno izvođač – progovorio je o katoličkoj vjeri koju ispovijeda i živi, i to kao vrhunski suvremeni umjetnik.
