Sve je više hrvatskih znanstvenih projekata i osobnih napredovanja kontaminirano publikacijama objavljenima u kineskoj izdavačkoj kući MDPI. Životopisi su hrvatskih znanstvenika zatrpani i onečišćeni sumnjivim i predatorskim publikacijama, a to izravno utječe na kompetitivnost i kvalitetu hrvatske znanosti. Na nedavnom je kemijskom simpoziju u Rijeci, suočen s takvim lošim trendovima, hrvatski akademik izjavio: »Ako je to tako, to je strašno!«
Sve veća ovisnost hrvatske znanosti o kompaniji MDPI nije nevažna akademska priča: riječ je o nemoralnoj ponudi, o milijunima eura iz državnoga proračuna, o kredibilitetu domovine iz koje potječu Bošković, Tesla i dvojica nobelovaca Ružička i Prelog. Za hrvatsku (i svjetsku) znanost MDPI je poput kineskoga »TikToka« s primamljivom porukom: »Anything goes« ili – sve se može objaviti, ali treba platiti. Stoga sve veći broj hrvatskih znanstvenika otkriva zlatne rudnike izdavača iz Kine i troši diseminacijska sredstva za kupnju proizvoda bez carinske kontrole.
Znanstveni rezultati koji se ne mogu objaviti u uglednim izdavačkim kućama, poput »Wileya«, »Springera« i »Elseviera«, ili u zbirci časopisa najvećega znanstvenoga društva na svijetu »American Chemical Society«, bezbolno se i s garancijom mogu objaviti u MDPI-ju. To je otprilike kao kada se neki ideološki pamflet ne može objaviti u »Vijencu« pa završi na stranicama portala »Faktograf«.
Publicistička politika MDPI-ja podilazi ispodprosječnomu ili lošemu znanstveniku, nagriza kvalitetu i standarde, a scientometrijske parametre čini besmislenima i neupotrebljivima. Sve do pojave MDPI-ja (1996. godine) kvalitetni su znanstveni časopisi imali poznata imena; danas razni i svakakvi časopisi imaju samo faktore učinka, kvartile i h-indekse.
MDPI je vrsta dalekoistočne invazije na zapadni prostor inovacija, mašte i kreativnosti. Sveučilište, kao kuća znanosti, izum je zapadne kršćanske kulture. No taj je prostor sada sve više onečišćen sinizacijom znanstvene misli, jezika i pisma. Korozijom kriterija povećava se broj sudionika u znanstvenoj areni. Svi mogu istraživati, napredovati i – pisati radove. U takvom je konstruktu broj zapadnih pisaca barem četiri puta manji u odnosu na Kinu i Indiju. Stoga neki vide MDPI kao instalaciju znanosti globalnoga juga ili »znanosti nesvrstanih«. Ono što su Tito, Naser i Nehru nekoć bili u politici, danas je MDPI u znanosti.
O neobičnoj djelatnosti MDPI-ja, najvećega virtualnoga znanstvenoga izdavača na svijetu, svjedoče pročelja i lokacije brojnih ureda. Iako je tvrtka kineska, svijetu se predstavlja sa svojim sjedištem u švicarskom gradu Baselu. Zgrada bez obilježja i natpisa smještena je u susjedstvu automehaničarskih radnja, prodavaonice parketa i benzinske postaje. Sve do 2016. godine švicarsko je sjedište u Baselu bilo na adresi cvjećarnice »Oh! Blumen«. To će čitatelje stripa »Alan Ford« zasigurno podsjetiti na instituciju lažne cvjećarnice u Petoj aveniji. Ostale podružnice izvan Kine su u Srbiji, Vojvodini, Rumunjskoj, Španjolskoj, Poljskoj, Tajlandu… Riječ je o malim uredskim prostorijama iznajmljenim u poslovnim zgradama ili trgovačkim centrima, nedostupnima Googleovu pretraživaču ulica, kancelarije koje nalikuju Potemkinovim selima. Zanimljivo je da MDPI, najveća izdavačka kuća na svijetu, nema ni jedan ured u najjačoj znanstvenoj zemlji svijeta – Sjedinjenim Državama.
MDPI je prijetnja za hrvatsku znanost jer politika privatne izdavačke kuće, eto, izravno utječe na znanstvenu politiku jedne suverene države. Mnoge su projektne prijave »napumpane« MDPI publikacijama ili se pak novčana sredstva već odobrenih projekata masovno šalju na bankovni račun u Baselu. Za dvije tisuće švicarskih franaka može se, poput žetona, kupiti objava vlastite studije; poput oglasa ili poput karike koja pojedincu nedostaje kao uvjet za napredovanje. Nažalost, mnogi su hrvatski znanstvenici prihvatili ulogu filatelista, prikupljača bodova i vjernih kupaca reklamnih proizvoda. Osim što MDPI postaje svojevrsni regulator hrvatske znanosti, inflacija i infiltracija studija iz Basela stvara podjele na akademskim hodnicima i ponizuje znanstvenike do uloge običnih potrošača.
