Spektakularno uhićenje desetorice Hrvata, pripadnika HVO-a, u Orašju u dijelu Bosne i Hercegovine koji se uspio obraniti od velikosrpske agresije, višestruko je znakovito te pobuđuje niz iznimno važnih pitanja. To uhićenje, provedeno – kako tvrde upućeni – po prvotnim jugoslavenskim optužnicama i po novijim bošnjačkim izvidima i istraživanjima po hrvatskim arhivima na teritoriju Republike Hrvatske, duboko je uznemirilo ne samo Hrvate pripadnike HVO-a, pripadnike Hrvatske vojske koji su se legalno borili na teritoriju Bosne i Hercegovine, nego i većinu sve manjega broja Hrvata u BiH i sve hrvatske domoljube u Hrvatskoj i po svijetu.
Pritom nitko razuman ne osporava potrebu i civilizacijski doseg da za svaki ratni i drugi zločin počinitelj treba odgovarati, premda je baš međunarodna politika, ne samo preko Međunarodnoga kaznenoga suda u Haagu, to civilizacijsko načelo mnogo puta za vrijeme i nakon velikosrpske agresije doslovno pogazila, uvijek kad je poštivanje toga načela na ikoji način ugrožavalo njezine partikularne interese.
Hrvate branitelje koji su se suprotstavili velikosrpskoj agresiji na teritoriju Bosne i Hercegovine, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, to uhićenje duboko uznemiruje jer baš nitko od njih ne može biti siguran da specijalci SIPA-e ne će provaliti na njihova vrata ili ih uhititi ako stupe na tlo Bosne i Hercegovine. Dobro je poznato da su Orašje i okolna pretežno hrvatska sela branili i obranili u postrojbama HVO-a zajedno Hrvati i Bošnjaci te da je usprkos tomu pripalo Republici Srpskoj, a sada više od 20 godina nakon rata osumnjičeni i uhićeni su samo Hrvati.
Poznato je također da ton i smjer politici u Sarajevu daju političari iz redova Bošnjaka, u Banjoj Luci isključivo političari Srbi, a političari iz redova hrvatskoga naroda često su tek svojevrsni nakit za uljepšavanje slike inače vrlo surove i duboko podijeljene bosanskohercegovačke stvarnosti. U takvim okolnostima uhićenje isključivo pripadnika hrvatskoga naroda, koji su i inače najslabiji narod u BiH, jasan je znak da politika želi daljnje slabljenje hrvatskoga naroda, možda čak njegovo svođenje na nacionalnu manjinu u BiH.
Sve hrvatske branitelje koji su se suprotstavili velikosrpskoj agresiji na teritoriju Bosne i Hercegovine duboko uznemiruje uhićenje u Orašju i činjenica da se do sada više puta dogodilo da su uhićeni, optuženi, na prvom sudskom stupnju čak osuđeni, a na kraju ipak oslobođeni brojni nedužni branitelji. Možda se još rijetki sjećaju iskustva Zorana, Mirjana i Vlatka Kupreškića, koji su bili nepravedno prvostupanjskom presudom na Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu osuđeni na zatvorske kazne od 6 do 10 godina zbog navodnoga sudjelovanja u zločinu, te su nakon više od četiri godine nevino provedenih u zatvoru tek 2001. pravomoćnom presudom oslobođeni svake krivnje.
Za sve što su pretrpjeli tih više od četiri godine u uzništvu nitko im nikada nije dao nikakvu odštetu, niti im zapravo itko može dati punu satisfakciju za sve što su nevini pretrpjeli. Taj slučaj jasno očituje da je optužnica protiv Kupreškića bila politička te je imala za njih razorne posljedice, a oni koji su ih tako politički optužili, kao i oni koji su ih pravno teretili služeći se pravom da bi im nanijeli nepravdu, nikada za to nisu odgovarali. Ako se to moglo dogoditi na Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu, što se tek može očekivati od tužiteljstva i sudova u BiH? Očito je da svi hrvatski branitelji koji su se suprotstavili velikosrpskoj agresiji na teritoriju BiH i te kako imaju razloga biti uznemireni i nesigurni.
Većinu sve manjega broja Hrvata u BiH i sve hrvatske domoljube u Hrvatskoj i po svijetu uhićenje u Orašju teško zabrinjava jer je potvrda nespremnosti za istinu i pravdu glede ratnih događanja u Bosni i Hercegovini i jer potvrđuje da hrvatske vlasti zapravo ne štite legalne i legitimne hrvatske interese ni hrvatske građane. Naime, upravo su stanovnici Bosne i Hercegovine, osobito Hrvati i Bošnjaci, doživjeli najstrašnije posljedice velikosrpske agresije, a Hrvati i najveću moguću nepravdu, čak u dijelovima BiH gdje nisu ni uzimali oružje u ruke da se brane, gdje su bili posve goloruki, ali su morali nestati, jer je tako zacrtala velikosrpska politika, a međunarodna politika za to nije marila niti pravo mari danas.
Usprkos činjenici da su baš Hrvati najveće žrtve velikosrpske agresije u BiH, i premda su baš Hrvati najzaslužniji što agresor nije pokorio čitavu BiH, ni bosanskohercegovačka ni međunarodna politika ništa ne poduzimaju da se ispravi ta nepravda. Takvo postupanje i bosanskohercegovačke i međunarodne politike moglo bi biti razumljivo jedino da ne postoji Republika Hrvatska pa ne bi imao tko utjecati na te politike. No Republika Hrvatska ne samo da postoji, nego je i država koja je punopravna članica Europske unije i NATO saveza, pa je doista enigma kako je moguće da se sve to baš tako događa u susjednoj državi koja ne bi ni opstala ili bi se još daleko više kupala u krvi da nije bilo pomoći iz Hrvatske.
Nije li jedini mogući odgovor na tu enigmu činjenica da hrvatske vlasti u Hrvatskoj, bez obzira koja politička opcija imala mandat, zapravo ne mari za stvarne hrvatske nacionalne interese ni za hrvatske branitelje, pa dosljedno ni za hrvatske građane? Uhićenje u Orašju skida mnoge maske, razbija mnoge političarske floskule i verbalna manipuliranja ustavnom obvezom prema Hrvatima izvan Hrvatske, a također je snažno upozorenje, upravo krik, da hrvatske vlasti u Hrvatskoj ozbiljno, odgovorno i neumorno počnu služiti hrvatskomu narodu i njegovim legalnim i legitimnim interesima.
