U lipnju se dogodio još jedan ishod potrage za literaturom koja će pronositi kršćanske vrijednosti u općeljudskom, univerzalnom smislu koju je novinsko-izdavačka kuća Glas Koncila započela još u travnju 2009. godine. Tada je naime objavila natječaj pod geslom »Pisanje može početi« za najbolji neobjavljeni roman u kojem će se tematizirati spomenute vrijednosti. Natječaj je zaključen u listopadu 2009. godine s ukupno pedeset i devet pristiglih radova, a među dva nagrađena romana bio je i roman »Knjiga puna sarma« Nikole Kuzmičića. Napokon je objavljeno ukoričeno izdanje romana, koji je počeo izlaziti u dijelovima u sklopu »Prilike«, i to uoči Susreta hrvatske katoličke mladeži koji se trebao održati 9. i 10. svibnja u Zagrebu, ali je odgođen zbog poznatih razloga.
Izlaženje romana u »Prilici« zamišljeno je kao svojevrsna uvertira Susretu hrvatske katoličke mladeži jer se u »Knjizi punoj sarma« iz perspektive pripovjedača, ujedno i glavnoga lika, prikazuje nekoliko dana u životu upravo mladih ljudi koji studiraju u Zagrebu, ili su od studija odustali pa pripadaju radničkoj mladeži, a međusobno funkcioniraju kao »klapa« predstavljena čitatelju, u nekim slučajevima i nadimcima – Australopitekus, Duhoviti, Djevojka s Juga, Čarobnjak iz Ozlja, Veliki Vođa… Ako prati rad i stvaralaštvo Nikole Kuzmičića, čitatelju će ta imena, čak i neke situacije, biti poznate iz autorove zbirke priča »Došavši sa svoga rodnoga otoka Hvara studirati u Zagreb«, a s obzirom na to da se u romanu spominje i neki nedefinirani liječnički pregled koji je pripovjedač obavio, ali se nadalje ne doznaje ništa o nalazima toga pregleda, čitatelj se možda može nadati i nekomu ponovnomu susretu sa spomenutim likovima.
Romani u kojima je radnja ispripovijedana u prvom licu spontanim govorom gradske sredine i u kojima se tematizira urbani život mladih najčešće pripadaju književnoj vrsti koja se, zbog omiljenoga odjevnoga predmeta koji u trenutku nastanka te vrste nije bio samo odjevni predmet, nego i izraz određenoga buntovničkoga držanja, naziva proza u trapericama. Međutim, u takvim tekstovima mladi su ljudi prikazani kao oni koji se suprotstavljaju svijetu odraslih, osporavajući pritom i mnoge tradicionalne vrijednosti, kao oni koji su nezadovoljni svijetom u kojem žive, ali istodobno ne poduzimaju ništa da bi taj svijet imalo promijenili nabolje; neangažirani su, apolitični i cinični.
Kuzmičićevi likovi ne odrastaju, ne dozrijevaju u idiličnom svijetu. U svijetu njegovih likova mladi se ljudi iseljavaju iz Hrvatske, u tuđini grade kućerine, ali se vraćaju jer im fali naš svit, naša pisma; mladim obiteljima otvorenima životu neizvjesna budućnost zadaje svakodnevne glavobolje, oni koji rade često ostaju bez posla, a oni koji odustaju od studija rade poslove daleko ispod svojih intelektualnih sposobnosti. Međutim, svi bi ti problemi možda mogli i promaknuti čitatelju jer oni, iako prisutni, ne dominiraju romanom; romanom dominira mladenačko zajedništvo koje se okuplja oko organizacije humanitarne poetsko-glazbene večeri za pomoć Lovri, sinu kolege Djevojke s Juga. Svi spomenuti mladi na ovaj su ili onaj način, možda čak i pomalo nespretno, angažirani oko toga projekta, ali oni nisu, poput »klapa« u prozi u trapericama, buntovnici; naprotiv, u Kuzmičićevu romanu oni su pokretači: Bitna je simbolika. Bitno je da se pokaže da obični pojedinci, kad se udruže, mogu činiti neobična djela. Bitna je poruka koju ćemo poslati javnosti. O snazi pojedinca i snazi zajedništva.
Snaga zajedništva, osobito snaga prijateljstva, provlači se kao lajtmotiv cijelim romanom, a svoju kulminaciju doseže na njegovu kraju kada pripovjedač zaključuje cijelu priču rečenicom koju ljudi danas, nažalost, vrlo rijetko izgovaraju: Baš mi je drago što sam se rodio. S druge strane, snaga i vrijednost pojedinca najjače dolaze do izražaja u oblikovanju glavnoga lika koji ni po čemu nije izniman, a opet u romanu čitatelj neprestano svjedoči njegovoj dobroti, što možda upućuje i na to da nije nužno da čovjek bude izniman, osobito ne po nekim svjetovnim, pomodnim standardima da bi bio dobar, odnosno da bi bio čovjek. O sebi, tako, pripovjedač često govori ironičnim tonom: Do dana današnjega jedini moj uspjeh sastoji se u tome što nisam ni u čemu uspio. U nekim mu situacijama nedostaje snaga karaktera, zauzimanje za sebe, za svoj život i svoje planove jer kao što, ponovno s mjerom ironije, kaže: Lijepo je znati da čovjek ima prijatelje koji će se uvijek osloniti na tebe. Ali lijepo je i, štoviše, nužno je biti sudionik i akter vlastitoga života.
Međutim, taj lik, u društvenim situacijama nedovoljno snažna karaktera, najsnažniji je i najprirodniji i najviše svoj kada je sam, kada u kasnim večernjim satima pali računalo da bi se čuo sa sestrom koja na drugom kontinentu upravo pere posuđe dok se njezina obitelj odmara nakon ručka: Njezin me je smijeh činio sretnim. Zaključio sam da se isplatilo skuhati sarme samo zbog tog smijeha. I zbog njezine sreće. Volim ove naše male noćne razgovore. Volim kad čujem da je dobro i da je sretna, premda je daleko. Volim ju. Kao što voli i otca i majku i ne ustručava im se to reći svjestan da se to podrazumijeva, ali da je i ono što se podrazumijeva nužno izgovoriti: Volin vas, mama. I vos i oca. Zrelost njegova odnosa prema drugomu čovjeku ne očituje se u djelovanju, u beskompromisnom pomaganju prijateljima, naprotiv, ono je ponajprije prisutno u promišljanju, u propitkivanju i osvještavanju učinjenih propusta, a sve navedeno neizbježno je pokazatelj odrastanja, rada na sebi i želje za promjenom, želje da bude bolji: Razmišljao sam o ženi koja je godinama bila sama sa svojim sinovima. O ženi koja je napokon susrela svoga supruga. O ženi koja je spokojno umrla nakon što je uspjela nekomu ispričati svoj san. Razmišljao sam koliko sam puta prošao pokraj nje odbijajući ju saslušati, pitati ju kako je. Razmišljao sam o tome koliko sam puta odahnuo kad sam vidio da je nema na stubištu. A ona je meni takvomu darovala portret za koji sam ja mislio da je bezvrijedno smeće i bila je svjesna koliku mi vrijednost dariva.
Razumjeti drugu osobu i njezine potrebe moguće je jedino ako govornik i sugovornik komuniciraju u istom kodu, u protivnom dolazi do zabune. Ta zabuna dogodila se u komunikaciji između pripovjedača i Susede Drage jer ju je on na temelju njezinih »napada« na stubištu »čitao« kao napornu i besposlenu ženu, a ne kao usamljenu staricu koja s njime samo želi izmijeniti nekoliko riječi. Čitao je očima, kako i sam priznaje na jednom mjestu, a ne cijelom glavom. Ta površnost ljudske komunikacije postaje sve učestalijom »zahvaljujući« raznoraznim suvremenim pomagalima koja razmjenu informacija uistinu čine bržom i dostupnijom, ali ju istodobno i osiromašuju dokidanjem vještina nužnih za razumijevanje drugoga. Sažimanje, izostavljanje »zalihosnih« elemenata kao što su velika slova, interpunkcijski ili dijakritički znakovi postali su značajan komunikacijski problem koji je Kuzmičić u svom romanu prikazao na vrlo duhovit način. Navedeni nesporazum šarmantno je začinio stranice Kuzmičićeva romana vrlo jednostavnim i nedvosmislenim humorom koji nije opterećen ni cinizmom ni ismijavanjem ni porugom.
