U Hrvatskoj žive brojni Ukrajinci, a među njima i brojni svećenici, katolici istočnoga obreda. Jedan od njih je župnik župe Krista Kralja u Osijeku Ljubomir Sturko. Ujedno je profesor vjeronauka u Tehničkoj školi u Osijeku.
»Rođen sam u zapadnom djelu Ukrajine 1963. Nakon završetka osnovne škole upisao sam srednju tehničku školu u Drogobiču, a 1981. upisao sam Fakultet nafte i plina, strojarski smjer, u Ivano-Frankivsku. Nakon prve godine služio sam dvije godine vojni rok u sovjetskoj vojsci i kasnije nastavio školovanje. U međuvremenu sam se oženio i dobio dvoje djece. Supruga je studirala sa mnom. Kada sam diplomirao, zaposlio sam se u gradskoj plinari kao inženjer na održavanju plinskih postrojenja«, započeo je svoje predstavljanje župnik Sturko.
Nakon raspada Sovjetskoga Saveza 1991. Ukrajinska grkokatolička Crkva izišla je iz katakomba. Do tada je otvoreno djelovala samo Ruska pravoslavna Crkva na svim prostorima Sovjetskoga Saveza. »Napokon je naša Crkva mogla djelovati slobodno. No problem je bio i s manjkom svećenika i s manjkom prostora za bogoslužje, kao i nedostatkom profesora koji bi mogli školovati mlade svećenike. Uglavnom, trebalo je krenuti od početka. U mom je gradu otvoren teološki fakultet. Budući da sam bio zaposlen u gradskoj plinari, uz blagoslov biskupa Sofrona Dmiterka izvanredno sam upisao teologiju. Nakon nekoliko mjeseci otvorila se mogućnost školovanja u Hrvatskoj. Biskup Irinej Mudri, kada je bio u posjetu Hrvatskoj, naišao je na spremnost ondašnjega đakovačkoga biskupa Ćirila Kosa i provincijala Družbe Isusove u Zagrebu Stjepana Kušana da pomognu u školovanju nekoliko studenata. Tako sam upisao Filozofsko-teološki fakultet Družbe Isusove u Zagrebu. Diplomirao sam 1997. Nakon toga još sam upisao i završio poslijediplomski studij iz moralne teologije. Prije toga 1996. bio sam zaređen za svećenika u Ukrajini te dobio službu župnika grkokatoličke župe Krista Kralja u Osijeku. Za vrijeme moga školovanja obitelj mi je bila u Ukrajini. U Hrvatsku su došli kada sam dobio župu. U Ukrajini imam još jednu stariju sestru i širu rodbinu, s kojima svakodnevno komuniciram.«
Mr. Sturko navodi da je stanje jako teško jer su svi u strahu i neizvjesnost raste iz sata u sat. »Nevini ljudi ginu, ruska agresija širi se diljem zemlje, ali uz Božju će pomoć Ukrajina izdržati. Zar nije Božje čudo i što je Hrvatska izdržala i obranila se?! Kad se pravednik brani, Bog je uza nj. To se vidi iz brojnih biblijskih primjera i iz povijesti, jer režimi i ubojice dođu i prođu, a Bog je vječan.«
Zanimljivo je pitanje o nastojanju ukrajinske neovisnosti o ruskoj energetici jer su u posljednje vrijeme pristupili gradnji nuklearnih modernih elektrana, tako da ne bi morali ovisiti o ruskoj nafti i plinu. Kao inženjer nafte i plina Sturko tumači: »Na žalost energenti su postali vrsta oružja kojim se mogu ucjenjivati druge države. Tko ima energente, grubo govoreći, kroji svjetsku politiku. Što se tiče rusko-ukrajinske krize, sada već rata, energenti sigurno nisu u pitanju. Nije u pitanju ni teritorij. Toga Rusija ima dosta. Čini se kao da je neki bolestan um odlučio prekrojiti povijest i vratiti Sovjetski Savez, i to kao da je planirano do 100. godišnjice stvaranja Sovjetskoga Saveza 30. siječnja 2022. Gdje je tu čovjek? Za njih to nije bitno. Ali to je više područje za nekoga stručnjaka za vanjsku politiku i sigurnost nego moje.«
Na pitanje o biskupima koji su nekoć morali mijenjati lokacije da bi »uz pomoć dobrih ljudi« izbjegli smrt i atentate, što su proživljavale i redovnice, Sturko vrlo emocionalno odgovara: »Da. Ukrajinska grkokatolička Crkva bila je zabranjena na teritoriju bivšega SSSR-a. Otkako je na lažiranom saboru u Ljvivu 1946. bilo odlučeno da jedina legitimna Crkva može biti Ruska pravoslavna Crkva, mnogi su biskupi, svećenici, redovnici i redovnice, a i obični vjernici, završili u Sibiru jer nisu pristali na prijelaz u tu Crkvu. Bilo je: ili prelazi ili stradaj. Sada su ta vremena, Bogu hvala, iza nas. Nema nekoga progona po toj osnovi.«
Odnos Ruske pravoslavne Crkve s Ukrajinskom pravoslavnom Crkvom te prema katolicima nije baš najbolji, napominje mr. Sturko. »Ruska pravoslavna Crkva izgubila je velik broj svojih župa i vjernika, a i materijalnih prihoda, što njima možda najviše i smeta. Bili su ‘monopolisti’ u tome i odjednom se Ukrajinska grkokatolička Crkva odvojila, pa i Ukrajinska pravoslavna Crkva. Sve je to njima smetalo i još im smeta. Njihova je politika povezana s politikom Rusije kao države.«
