Početak rata u Izraelu učinio je izlaganje »Transformacija narativa tijekom rusko-ukrajinskoga rata: lokalni i svjetski konteksti« ukrajinskoga svećenika i komunikologa dr. Andrija Šestaka jednom od najaktualnijih tema na međunarodnom simpoziju »Mediji i društvena odgovornost« koji se 13. listopada održava na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Ukrajinski komunikacijski stručnjak, zamoljen za razgovor uoči konferencije na HKS-u i uoči puta u Hrvatsku, spremno je pristao odgovoriti na pitanja Glasa Koncila.
Nitko u Ukrajini ne doživljava našu trenutačnu situaciju kao »konflikt«, »intervenciju« ili na neki drugi »politički korektan način«. U Ukrajini je rat – stvarni, okrutni i totalni. To je jasno izražena i neprikrivena ruska agresija, koja je pripremana tijekom zadnjih devet godina kada je otkidan i teritorij nezavisne Ukrajine. Jutro 24. veljače nepovratno je promijenilo život svakoga Ukrajinca. I sam pamtim poziv kada su mi javili da počinje rat. Pamtim i osjećaj odgovornosti koji se pojavio najednom, a takav osjećaj, vjerujem, nisam imao samo ja, nego i svi ljudi oko mene, moji studenti, kolege nastavnici, njihove obitelji… Bio je to trenutak boli u kojem smo promišljali samo kakav »algoritam« primijeniti u našim budućim »akcijama«.
Iz svoje perspektive rat doživljavam i kao građanin, kao svećenik i kao ravnatelj škole novinarstva i komunikacijskih znanosti. Moje izlaganje na Hrvatskom katoličkom sveučilištu fokusirano je na nastojanje da se o svim stvarima koje se događaju u Ukrajini promišlja »profesionalno«, tako da se nastoji razumjeti pozadina, ciljevi i moguće posljedice koje donose određena postupanja u ratu.
Ulogu društvenih mreža u rusko-ukrajinskom ratu mogu usporediti s tabletama koje propisuju doktori. U nekim slučajevima, u određenim dozama, društvene mreže mogu biti sredstvo koje spašava živote. No ako takve »tablete« uzimamo bez mjere ili bilo kakve potrebe, sredstvo koje inače može spasiti život postaje ubojica. Na početku ruske agresije društvene su mreže imale funkciju mobilizacije društva – javljale su o raznim akcijama, volonterima, humanitarnoj pomoći, karitativnim akcijama, organiziranim evakuacijama…
Najviše su upotrebljavane razne mreže koje su dojavljivale kada su počele zračne uzbune, i tu su se društvene mreže pokazale zapravo kao »najoperativnije«. Nadalje, društvene mreže snažan su alat koji može utjecati na javno mnijenje u inozemstvu. I tako smo nastojali privući međunarodnu pozornost – u akcijama spašavanja ratnih zarobljenika, u izvještavanju o strahotama ruskih ratnih zločina… To se pokazalo kao »velika sila«.
No s velikim moćima dolazi i velika odgovornost. Društvene mreže alat su ruske propagande, koja je intenzivirana protiv Ukrajine u posljednjih devet godina. To uključuje lažirane fotografije, izokrenute podatke i tumačenja, razne manipulacije, a onda i namjerno plasiranje lažnih informacija i nastojanja da se raznim »psihološkim operacijama« uvede razdor i napetost u ukrajinskom društvu. Kao komunikacijski stručnjak mogu samo reći da je odgovornost znanstvene zajednice da takve situacije razjasni i da se uvijek nanovo na prvo mjesto treba staviti pitanje medijske pismenosti i kritičkoga promišljanja.
Ono što rade razni ruski mediji i njihove platforme koje ideje ruske propagande prenose dalje, nije samo stvar puke laži, »postistine« ili nametanja ruskoga kuta gledanja na informacije o Ukrajini. Mnogi proruski narativi zapravo žele redefinirati kakve bi trebale biti neke temeljne vrjednote, kao što su sloboda, dostojanstvo, pravo na život. Ti narativi izvrću te vrjednote samo da bi se ostvarili određeni zakulisni interesi. Stoga je važno znati prepoznati pozadinu takvih narativa, njihov kontekst, staviti ih u granice kritičkoga promišljanja i zdravoga razuma. Veoma je važno spriječiti utjecaj takvih narativa.
Kaže se da svaka društvene kriza ima tisuću nijansi sivila. Možda je to i istina – da se u određenim situacijama treba njegovati različitost mišljenja i da nakon svakoga »da« dođe i »ali«. No za Ukrajince ruska agresija bila je katalizator u prepoznavanju što je bijelo, a što crno, zbog čega je spomenuto iznijansirano sivilo jednostavno nemoguće. Svaka rasprava, svaki pokušaj da se naša situacija opiše na »politički korektan« način značio bi zamagljivanje srži – da je Rusija teroristička država, koja je napala Ukrajinu, koja je odgovorna za rat i da Ukrajina brani svoj teritorij i svoj narod. To je temeljni narativ koji svatko od nas treba imati na umu kada tražimo istinu o Ukrajini.
Na to pitanje ne mogu odgovoriti kao politički stručnjak, koji bi dubinski zahvatio takvu pojavu i analizirao je, ali kao katolički svećenik o tome mogu govoriti. Vodi me misao iz evanđelja: »I upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.« Upravo je taj citat iz Svetoga pisma svojevrsni moto našega Fakulteta novinarstva i komunikacijskih znanosti. I, vjerujte mi, u potpunosti se podudara s Vašim pitanjem. Činjenica je da odgovornost ide ruku pod ruku s istinom. Preuzeti odgovornost, biti potpuno iskren prema sebi i Bogu, uvijek je velik ispit, zahtijeva od čovjeka velik napor. Ali čovjek može biti odgovoran ne samo za svoje postupke, nego i za svoj nerad, za svoju šutnju, za ignoriranje poziva za pomoć. Stoga u ovim okolnostima mogu poželjeti svim ljudima izgubljenim u stvarnosti da se vrate istini kako bi postali slobodni.
Danas se svaki Ukrajinac koji nije izbjegao brine ne samo za svoje bližnje, nego preispituje sve propuštene prilike. Naime, imali smo 30 godina da se razvijemo kao potpuno neovisna država, nakon što smo napustili ubojiti stroj kakav je bio Sovjetski Savez.
Pokušavali smo rasti birajući vlastiti put u smjeru slobode, demokracije i poštovanja ljudskoga dostojanstva. Za sve ono za što smo radili: pokušavajući se izboriti za neovisnu neutralnost – još dok nismo postali članica Europske unije ili NATO-a, a ni članica Zajednice neovisnih država – zauzvrat smo dobili agresiju susjedne države. Sada možemo izgubiti sve što smo stekli u posljednjih 30 godina u područjima kulture, slobode, a posebice vjere. Danas najviše strahujemo da ćemo izgubiti ono što je naše: našu domovinu, vrijeme i trud uložen u njezin razvoj, i što je najvažnije da ćemo izgubiti cijeli naš identitet. Mobilizacija i transformacija koje su se dogodile u Ukrajini u posljednje dvije godine doista ulaze u kategoriju čuda. Prije smo svi željeli mir, spokoj i rast naše države, izrasle na vrijednostima slobode, demokracije i ljudskoga dostojanstva. Međutim, sada je tomu popisu temeljnih vrijednosti dodana volja za pobjedom za koju smo spremni ići do posljednjega daha. Osjećaj nacionalnoga identiteta ovih je dana snažniji nego možda tijekom posljednjih 30 godina naše neovisnosti. To je, bez sumnje, snažan simbol preobrazbe kroz koju prolaze svi Ukrajinci.
Danas Ukrajinci doživljavaju, bez pretjerivanja, najranjiviji trenutak u cijelom razdoblju postojanja kao suverene države. Noći provodimo u podrumima, u skloništima, granatiranja i bombardiranja postaju strašna, teška, ali naša su rutina. Trenutačno svaka vijest sa sobom nosi tjeskobu i bol, dok se prava i norme građene desetljećima dodatno desetkuju sa svakom bombom bačenom u školu ili bolnicu. U toj novoj stvarnosti prisiljeni smo živjeti na načine koje nikada ne bismo poželjeli.
Narativi i reputacija Ukrajine promijenili su se znatno na pozitivan način, pa tako zapadni svijet postaje otvoreniji prema Ukrajini u mnogim pitanjima, što se moglo vidjeti u izbjeglicama, u humanitarnim pitanjima te vojnoj potpori. To ne bi bilo moguće da prevladavajući medijski narativ nije onaj koji prikazuje Ukrajinu kao demokratsku i neovisnu državu koja ima pravo braniti vlastiti dom. Ta temeljna poruka predstavljena zapadnomu svijetu jest osmišljena i oblikovana, ali ne kao što to radi neki PR menadžer kod pojedinih proizvoda budući da taj narativ odgovara istini. Ukrajina jest neovisna i slobodna država koja o svojim pravima mora odlučivati na demokratski način. A svi su izbori u Ukrajini bili demokratski, pa je cijeli zapadni svijet s vrijednostima slobode htio poduprijeti Ukrajinu, posebno zemlje koje su na ovaj ili onaj način bile dio SSSR-a i ne žele postati dio novoga SSR-a. S takvom iskustvom prošlosti Poljska je podupirala i podupire Ukrajinu. Tako se pozitivni narativi uvelike mijenjaju na bolji način i pokazuju kako je Ukrajina čak i u doba rata – a mogu reći baš i zahvaljujući ratu – postala europskija zemlja koja se zauzima za europske i ljudske vrijednosti.
Svaki rat, svaki oružani sukob, svaka smrt u takvim događajima i krizama tragična je priča za sebe, i ona pogađa ne samo neki narod, nego je tragedija za cjelokupno čovječanstvo. U Ukrajini vrlo pažljivo pratimo što se događa i u Izraelu. Želimo da taj sukob što prije završi. Molimo se i nastojimo razumjeti što se zapravo događa i koje su moguće posljedice toga sukoba za Ukrajinu. Izrael je dosad bio naš strateški i politički partner. Posebno otkako je počeo rat Izrael je bio među zemljama koje su se zalagale za našu slobodu. Možda ja nisam prava osoba da bih »presudio« tko je u Izraelu u pravu, a tko u krivu, ali smatram da ni jedna država koja dijeli demokratski sustav vrijednosti i općenito europejski način razumijevanja svijeta ne zaslužuje biti uključena u bilo kakav ratni sukob.
